Početak lipnja „Anno Domini 2011.“ ostat će u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda upamćen po nekoliko, naizgled nepovezanih događaja i manifestacija, koje pak budan, nepristran i relativno dobro informiran tražitelj istine vrlo lako može svesti „pod zajednički nazivnik“. Nagradno pitanje današnje kolumne stoga glasi: „Što povezuje dolazak Pape Benedikta XVI., završetak hrvatskih pristupnih pregovora s EU i nedavno održane „parade homo-lezbo-bi-quer-trans ponosa“ u dva najveća hrvatska grada?“ Odgovor na ovo pitanje je jako jednostavan i vjerujem da bi ga znalo više od 50% Hrvata: Sve te događaje povezuje politika! A na pitanje o značenju same riječi „politika“ najbolje je odgovorio već stoljećima pokojni firentinski političar Niccolo Machiavelli, koji je u svojoj knjizi „Vladar“, još 1532. godine politiku sasvim ispravno definirao kao – „umijeće mogućeg“.
I tako se stoljećima ozbiljna državna politika vodila po načelima elementarne logike, s povremenim „megalomanskim izletima“ ljudi kao što su Napoleon, Hitler ili Staljin, no u toj prividnoj zbrci, uvijek su kompetentni politički analitičari mogli pratiti osnovnu „misao vodilju“ političkih lidera svjetskih naroda te postaviti dijagnozu uspjeha ili neuspjeha određene državne politike. I onda se jednog proljetnog dana, praćena zaglušujućim zvukom rušenja „željezne zavjese“ rodila suverena hrvatska država, ali budući da smo srećom imali svog „hrvatskog Machiavellija“, ništa se bitnije nije promjenilo u globalnoj percepciji uvriježenog načina vođenja vlastite države. Hrvatska se borila za svoje interese, pokušavala voditi međunarodnu politiku po istim principima na kojima počiva svaka uspješna trgovinska transakcija, a svi ti principi se mogu sažeti u jednostavan savjet: „Ne prodaji nikad ispod cijene koju realno možeš dobiti.“
Poslije Tuđmanove smrti vlasti su se dočepali ljudi koji su formalno nazivani političarima, no ako izuzmemo nekoliko časnih iznimaka, ostaje nam gorka činjenica da smo već 12 godina politički vođeni od raznoraznih „politikanata“, „političkih kurtizana“, „opsjenara“, „prodavača magle“ , „sitnih duša“, „lažljivaca“, „spletkaroša“, „krkana“, „bezobraznika“, „gadova“ itd…. Slikovito rečeno, smrću prvog hrvatskog predsjednika, ozbiljna politika je hrvatskom narodu rekla „laku noć“, a sve ovo što se zadnjih dvanaestak godina dešavalo u Lijepoj našoj, inspiriralo je na stotine „hrvatskih novinarskih Ionescua“, koji su se drznuli pisati kolumne i članke o tom političkom „teatru apsurda“. Nažalost, ta jako talentirana generacija istraživačkih novinara, gotovo je u potpunosti ušutkana i sputana „dobrim starim“ komunističkim metodama eliminiranja ljudi koji misle „drugačije od politički podobnog i korektnog“. Mračna vremena komunizma uspješno je naslijedila dogma „E-unizma“, pa se svaka nesimpatija prema žutim zvjezdicama, od strane novopečenih hrvatskih „partijaša“ tretira kao protudržavni element, a za razliku od zloglasnog Golog otoka, neistomišljenike se eliminira mnogo suptilnijim načinima. U hrvatskim medijima, koji su gotovo u cijelosti pod kontrolom tog istog „establishmenta“, euroskeptike se sustavno poistovjećuje s pojmovima „radikal“, „zaostao“„govor mržnje“, „luđak“, „fanatik“ itd…
No, unatoč mojoj davno izgrađenoj odbojnosti prema svim totalitarnim ideologijama, čak i takvu političku praksu bih pomirljivo nastojao okarakterizirati kao doslovnu primjenu , a ako gledamo iz pozicije „kolateralne žrtve sustava“, onda možemo reći i zloupotrebu one makjavelističke – „cilj opravdava sredstvo“. Stoga u ovim prošlim redovima (koliko god oni bili nepravedni i nepopravljivim idealistima poput moje malenkosti odbojni) ne vidim inicijalni impuls mog osjećaja da se događaji u Hrvatskoj odvijaju po nekakvom nebuloznom „kafkijanskom scenariju“.
Uopće, međutim nije apsurdno da nas svjetske kolonijalne sile žele porobiti, niti je nešto čudno u činjenici da moćna tajna i polutajna društva kontroliraju masovne medije. Ne čudim se niti činjenici da nas Englezi i Francuzi ne podnose, a Talijani i Srbi zadržavaju vječite aspiracije prema osvajanju hrvatske obale… Ne šokiraju me više niti kronične hrvatske bolesti zvane korupcija i nepotizam, niti me iz takta može izbaciti vječno prisutna „akademska peta kolona“. Ne, ne,ne…sve je to već stoput viđeno i kreće se u domeni „politički uvriježenog i očekivanog“, pa su me takvi stvari već odavno prestale konsternirati. Ono što me zapravo najviše smeta, ljuti i iritira, je onaj zajednički nazivnik o kojem sam govorio na početku kolumne, ta odvratna činjenica da politička korist ponekad povezuje skupine dijametralno suprotnih ideologija i svjetonazora, koje su spremne sve svoje ideale nepovratno prodati za „više ciljeve“. Najžalosnija stavka u toj nemoralnoj političkoj transakciji jest činjenica da običan mali čovjek pritom uvijek nastrada…
Kako bismo dakle, bez osjećaja iskrene nelagode i zazornosti mogli objasniti činjenicu da Vatikan podržava ulazak Hrvatske u državnu tvorevinu koja je iz svog Ustava službeno izbacila spomen na krščanske korijene starog kontinenta? Kako je moguće da isti taj Vatikan prošle godine odlikuje agnostika Ivu Josipovića, koji se zalaže za državni sekularizam, što znači potpunu odvojenost ljudskih i Božjih zakona? Zašto Papa tobože slučajno posjećuje Hrvatsku samo nekoliko dana prije službenog označavanja kraja hrvatskih pregovora s EU? Zašto se Papa nakon posjeta nije službeno ogradio od očite manipulacije HDZ-a njegovim imenom i poslanjem? Razotkrijmo do kraja zavjesu s pozornice „Hrvatskog teatra apsurda“ i upitajmo se kako je moguće da od 153 zastupnika u državnom Saboru, samo HSP-ovac Danijel Srb nastupa s euroskeptične pozicije, unatoč činjenici da je po svim relevantnim anketama broj protivnika ulaska u EU u najmanju ruku izjednačen s brojem zagovaratelja gubitka hrvatske suverenosti. Po nekoj logici, oni koji zastupaju narod trebali bi se s dijelom naroda kojeg zastupaju i slagati u nekim suštinskim političkim pitanjima, no tražiti logiku u metodologiji programskog djelovanja hrvatskih stranaka, izgledno je poput traženja izvora nafte u dvorištu iza obiteljske kuće.
Koja je to strašna „viša sila“ i „nasušna potreba“ dovela do groteskne činjenice da se dogmi ulaska Hrvatske u EU često klanjaju i kardinali i anarhisti, i komunisti i križari, i uspješni biznismeni i propali poduzetnici? Kakvo je to ludo „pomicanje političkih tektonskih ploča“ dovelo do neobjašnjive ljubavi između Vesne Pusić i Jadranke Kosor ili one još tajanstvenije Ive Josipovića i Josipa Bozanića, a još teže nam pada razlučiti fenomen koaliranja stranke srpske nacionalne manjine s onima koje su do jučer optuživali kao „mrzitelje svega srpskog“. I obratno, naravno…. Tko je tu lud i kuda plovi ovaj hrvatski brod? Hoćemo li i mi „umno preživjeli“, koji to sve pokušavamo pratiti i objasniti, u svemu tome nakraju i sami „pošandrcati“ i prikloniti se centripetalnoj sili opće gluposti i malodušja? Iskreno se nadam da nećemo, ali preduvjet toga je svakodnevno samopropitivanje i beskompromisni nastavak traganja za istinom, čak i onda kada mislimo da smo je već odavno pronašli. Subliminalna indoktrinacija na globalnoj razini je toliko suptilna, da bi najpogubnije bilo lakonski zaključiti kako se baš „naša malenkost“ ne vrti u toj zastrašujućoj „centrifugi mozga“, jer upravo to su pomislili i naši dični političari, ne shvaćajući da je većina njih predestinirana za uloge „žrtve paljenice“ modernom zlatnom teletu; teletu koje je u međuvremenu izraslo u snažnog i ponosnog bika, koji se svojom zgodnom lovinom ponosno hvali ispred zgrade EU parlamenta u Bruxellesu.
Romano Sole
