Samo jedan dan nakon što je Papa otišao iz Hrvatske, iz bratske nam EU stižu ohrabrujuće poruke o hrvatskom članstvu. Dan D je 1.srpnja 2013. kad će se Hrvatska iskrcati na europsko tlo. „Atlanski zid“ pojedinih članica unije koje su željele odgoditi hrvatsko članstvo puknuo je na pola, jer ga je svladao nesavitljivi i nepodmitljivi Papa „panzer“.  Njegov izbor za papu mediji nisu dočekali blagonaklono. Naime, njegovi istupi u javnosti donijeli su mu nadimke Božji rotvajler i panzer kardinal. Razlog tomu leži u tome što je oštro osudio homoseksulane i jednospolne brakove, disciplinirao je latinoameričke sljedbenike tzv. liberalne teologije, a bio je i glavni pisac i potpisnik deklaracije Dominus Iesus objavljene 2000. godine. U toj je deklaraciji Rimokatolička crkva ponovila svoj stav o kršćanstvu kao jednoj vjeri te Rimokatoličkog crkvi kao jedinoj čuvarici te vjere. Taj je dokument šokirao druge kršćanske crkve. Također je zatražio da se svim političarima koji su bili za pobačaj zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi za vrijeme predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama, a založio se i da Turska ne uđe u Europsku Uniju.

Panzer je bio njemački projekt izgradnje superteškog tenka tijekom Drugog svjetskog rata.Prvi zahtjev za proizvodnju njemačkog superteškog tenka se javlja 1941 . godine. Taj prvobitni projekt imena Panzer VII je bio obustavljen u srpnju 1942. godine. Dva mjeseca prije obustave ovog projekta Hitler je izdao uredbu za gradnju novog “neuništivog” tenka teškog najmanje 120 tona. Novi projekt koji nastaje na osnovi ovog naređenja dobiva ima Panzer VIII Miš.Prezentacije drvenog modela od strane Hitlera je dočekana s oduševljenjem u svibnju 1943 . tako da je projekt dobio zeleno svjetlo za početak proizvodnje. To početno oduševljenje je kasnije splasnulo kada se pojavio prvi cjenik izgradnje ovog tenka. Hitlerovo naređenje iz svibnja 1943. za proizvodnju 150 primjeraka ovog tenka je bilo opozvano samo 5 mjeseci kasnije. Kada se govori o ovom tenku prvo pitanje koje se može postaviti jest da li je on u stvarnosti tenk ili jedva pomična utvrda. Značaj njegove težine od 188 tona je bio da se on nije mogao kretati brže od 20 km na sat. Tako “visoku” brzinu ovaj tenk je mogao postići samo u strogo kontroliranim uvjetima. Kako je njegova težina značila da neće moći preći preko većine mostova u Njemačkoj, dizajniran je sa sustavom za vožnju po dnu rijeka.Prednji oklop ovog tenka je iznosi 200 mm i u sebi nosio krivicu za njegovu težinu. U kupoli su se nalazila dva topa različita kalibra. Veći top je imao kalibar od 128 mm s mogućnošću uništavanja svih protivnika na udaljenosti od 4 km.I Papa „panzer“ svladao je sve utvrde koje su pojedine članice Unije stavljale Hrvatskoj na putu ulaska. No, uvjeti ulaska su propisani po kontroliranim uvjetima, tako da nova verzija ovoga „panzera“ne može postići brzinu kao prijašnje verzije, nego samo u kontroliranim uvjetima monitorninga.

Ovdje se dalje namjeravam osvrnuti na govor Pape „panzera“ u Hrvatskom narodnom kazalištu.Svoj govor održao je ispod slike Vlahe Bukovca sa temom hrvatskog narodnog preporoda, želeći poručiti svima da će preporod uskoro doći. Govorio je o savjesti:“Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini. Naravno, mislim na Europu, čija je Hrvatska oduvijek sastavnica na povijesno-kulturnome planu, a to će doskora biti i na političko-institucionalnoj razini. Valja priznati i razvijati velika dostignuća modernoga doba, to jest, priznavanje i jamstvo slobode savjesti, ljudskih prava, slobode znanosti i time, slobodnoga društva, ali pri tom zadržati otvorenima razum i slobodu prema njihovu nadnaravnom temelju, kako bi se izbjeglo to da se ta dostignuća samo izbrišu, kao što nažalost nerijetko možemo ustvrditi. Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu „kritičkom“ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.“

Pravednost u hrvatskom društvu treba doći upravo od onih uglednika , koji su ga slušali.Istaknuo je da je Hrvatska uvijek bila sastavni dio Unije u svom povijesnom kontinuitetu, a ne zapadnog Balkana. Integracija u političko-institucionalnoj razini tek slijedi. Kvaliteta društva ovisi upravo o savjesti koju Papa naziva „kritičkim čimbenikom društva“. Savjest se ne bi smjela ograničiti samo na subjektivni okvir.Imaju li savjest ovi uglednici koji su bili prisutni u Hrvatskom narodnom kazalištu, jer njihova je savjest usmjerena samo na vlastito dobro, pa se postavlja pitanje gdje je briga za opće dobro društva? Ako su svoju savsjet sveli samo na subjektivni okvir u svom obnašanju javne vlasti, ima li kraja krizi u hrvatskom društvu? Čini mi se da  Odgoj savjesti je naprosto presložena stvar za njih, imperativ cijelog našeg života koji oni ne mogu i neće pojmiti. Zato je puno lakše biti suprotan, sebičan, ohol, samodopadan. I unatoč dojmu o papinom govoru o savjesti nikad neće shvatiti da odgoj savjesti znači zapravo slobodu i mir u nama.

Dalje Papa nastavlja:

“ U temelju svega su muškarci i žene, dakle, osobe – savjesti, vođene snagom istine i dobra. Neki su od svijetlih likova ove zemlje već spomenuti.Ja bih želio spomenuti oca Ruđera Josipa Boškovića, isusovca, rođenog u Dubrovniku prije tri stotine godina, 18.svibnja 1711. On vrlo dobro utjelovljuje sretnu svezu između vjere i znanosti, koje se uzajamno potiču na propitivanje, koje je istovremeno otvoreno, raznoliko, ali i sintetičko. Njegovo najpoznatije djelo Teorija prirodne filozofije, objavljeno u Beču,a zatim i u Veneciji polovicom osamnaestoga stoljeća, nosi vrlo znakovit podnaslov: redacta ad unicam legem virium in natura existentium, to jest „prema jedinom zakonu postojećih snaga u prirodi“ Odajemo priznanje slavnome Hrvatu, ali i istinskom isusovcu: častimo štovatelja istine koji dobro zna koliko ga ona nadvisuje, ali koji također zna, u svjetlu istine, upotrijebiti do kraja sposobnosti razuma kojima ga je Bog obdario. No, osim odavanja priznanja, treba koristiti metodu umnog otvaranja tih velikana. Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općeg dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je „veliki kodeks“ europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je „glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva“ (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja.Cijenjeni prijatelji, vaša nazočnost i hrvatska kulturna baština potaknuli su me na ova kratka promišljanja.“

U konačnici svega u društvu jesu muževi i žene koji čine ovo društvo i koji su u njemu usmjereni prema istini i dobru. U traženju istine i dobra Papa pred Hrvatske katolike stavio primjer svećenika i znanstvenika Ruđera Boškovića. On je primjer kako povezati znanost i vjeru. Istina je otvorena, raznolika i sintetička stvarnost između vjere i znanosti. Istina , dakle, nije redukcionizam i reduciranje na jedno ili drugo, jer vjera bez razuma vodi u fanatizam, a razum bez vjere u racionalizam. Uvjeren sam da ovaj dio govora nije samo akademko predavanje, nego njegovo vlastito proživljeno iskustvo od mladenačkog lutanja i nacističke ideologije do zrelog doba i racionalizma profesora i čovjeka vjere. Zato je i odao priznanje Ruđeru Boškoviću kao neumornom tražitelju istine. Ovakvi tražitelji istine ne rađaju se sami od sebe, nego oblikovanju savjesti i Crkva daje svoj doprinos. Hrvatski intelektualci trebaju koristiti metodu umnog otvaranja trascendentalnoj i nadnaravnoj dimenziji, a ne zatvarati se u svoj racionalizam. Kada je savjest ispravno oblikovana u okviru hrvatskih obitelji, župi i društvenoj zajednici, onda se može primjenjivati i u politici i ekonomiji i složenijim područjima. Posljedica dobro oblikovane savjesti jest u najmanju ruku ugodan i gostoljubiv život u pojedinom gradu . Na  temelju svega ovoga što sam ovdje iznio prosudite sami da li je savjest u našem društvu kritički čimbenik ili je pod pritiskom „diktature“ onih koji ne daju da se javno izražava i govori kritički svoje mišljenje?Kakva je savjest hrvatskih političara u ovom govoru i mojoj kritičkoj prosudbi?

Piše:Mladen Njari