Karlo Starčević je u mnogome u pravu. Eksplicitne umotvorine i reket nekih «čuvenih» ličkih portala i hrvatskih dnevnih i tjednih tiskovina odavno su prerasli granicu dobrog ukusa i zakonske regule. Djelujući po principu «plati pa mlati» ti čuveni urednici odavno podupiru bezakonje. Ukoliko će neka politička stranka, poduzeće, udruga ili lik iz svijeta slavnih «ubosti» neku kunu, sve valja pisati u pozitivnom superlativu. Ali ako se oglušena «poslovnu ponudu», onda uredniku valja prionuti poslu i neplatiše svako malo pribijati na stup srama. Onda se svi čudimo kako se to da Hrvatskoj događa da su nam sudovi bukvalno zatrpani sudskim spisima u kojima netko tuži medije, urednike i novinare. Latentni je reket u svijetu odavno omražen, a strogi zakoni nalažu skupe odštete za dezinformacije, uvrede i slične budalaštine koje novinski papir i monitori neprestano trpe.
U drugom dijelu priče Karlo Starčević se totalno isfulao. Bez obzira što je htio reći ( i je li uopće rekao ono što mu se stavlja na teret) pedofilija sa homoseksualcima nema znanstvenu poveznicu. Nema niti zakonsku jer je ovo prvo kazneno djelo, a drugo izbor seksualne orijentacije uvjetovan mnogo čime. Vjerojatno nitko pametan neće reći kako mu je svejedno hoće li mu punoljetni sin na obiteljski ručak dovesti dečka ili djevojku, ali je notorna činjenica da će se malo tko zbog homoseksualizma odreći svoga djeteta. Posebice u današnje vrijeme kada je prag tolerancija takvog odabira prerastao tradicijske gabarite. A što se punka i rocka tiče, geslo iz ’60.-ih i ’70.-ih prošloga stoljeća bilo je «seks, droga i rock and roll». Pri tome se najviše mislilo na hippy pokret kada je u komunama Amerike i Europe cvjetala seksualna sloboda. Po principu «svak’ sa svakim» došlo je na svijet na desetine tisuća djece. O promašajima takve seksualno-socijalne doktrine napisani su tomovi knjiga, vođene su brojne rasprave i u konačnici se pojavio pomalo odbačeni nauk Crkve. Po njemu je obitelj temelj čovječanstva. Kakve pak temelje ima dijete koje ne zna tko mu je otac, mama mu je umrla na igli heroina, pa odgajaju «tamo neki ljudi». Punk i rock glazba donijela u svojim tekstovima i životnim filozofijama podosta «štofa» mrziteljima pop-kulture, ali pedofiliju i homoseksualizam nikada nije veličala.
Na koncu balade o uzrocima, pojavama i bedastoćama valja napomenuti dijelove istraživanja što ih desetljećima provode stručnjaci iz domena kulture, sociologije i psihologije. Za nas Hrvate rezultati su ponešto i otužni jer je dokazano da veći dio desno orijentiranih građana najradije slučaju Thompsona, Đuku Čaića i Miroslava Škoru zbog domoljublja i vjerskog ozračja koje donose njihovi tekstovi. No, ta ista populacija revno sluša «ćirilicu» i turbo-folk smeće, dakle zvuke uz koje su rušeni hrvatski gradovi. Među takvima nema pedofila niti homoseksualca. Ne daj Bože!
Dobro nam došli u «društvenu mrežu» koja već XXX godina stvara alkoholičare, a nikako pedofile i homoseksualce. Evo dobrog prijedloga za promo-slogan nekog piva!
S. Krieger
