Dok pišem ovaj tekst ponajviše me muči što u sebi ne mogu pronaći onaj toliko potreban optimistični ton kada razmišljam o gospodarskoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj. Ne mogu se otrgnuti od nepobitnih činjenica i dojma, kako i nakon 20 godina nismo dobili uljuđenu, civiliziranu, zemlju, zemlju koja će biti na ponos svima i koju će voditi moderni i politički osviješteni političari. Hrvatsku su godinama poražavali i porazili loši, nekompetentni i nestručni političari. Porazili su sve nezaposlene, one koji to sa zebnjom iščekuju postati, zaposlene koji mjesecima ne primaju plaću, 90 posto zaposlenih čija su primanja ispod državnog prosjeka, obrtnike koji nestaju, poslodavce koji su zaustavili svoje investicije. Nagovještaj broja od 350 tisuća nezaposlenih je crna bilanca gospodarstva, slika na kojoj se oslikavaju svi tragovi nepodopština onih koji su bez cilja i vizije vodili i vode ovu zemlju. Slika na kojoj će tragovi biti sve dublji, i koja, čini se u skorijoj budućnosti neće postati nimalo blistavija. Danas ljudi koji su uvučeni u pretjeranu potrošnju i dužničko ropstvo ostaju bez posla. Opterećeni kreditima prodaju imovinu. Obitelji im se raspadaju. Danas, koliko god to teško zvučalo ulicama hodaju emocionalno osakaćeni ljudi koji su izgubili dostojanstvo i vjeru u sebe. Danas se masovno otpisuju s posla 40-godišnjaci, 50 -godišnjaci, ljudi u naponu snage. Danas mladi ne mogu naći posao i napuštaju svoje domove. Danas svjedočimo ponovnoj emigraciji, odlasku trbuhom za kruhom. Ljudi bez posla danas postaju otpisani ljudi. Osim gubitka vlastitog dostojanstva i samopoštovanja, gube poštovanje i okoline. Danas ljudi pucaju po šavovima, trpe psihološki teror od bolesnih mobera, čoporaša kako bi sačuvali radna mjesta, nedopuštenu diskriminaciju svake vrste. Danas je čovjek kao misaono, društveno, duhovno i prirodno biće ponižen.
Umjesto provođenja mjera fiskalne politike, reformi gospodarskog, socijalnog i političkog oporavka i nadalje samo svjedočimo činjenici kako živimo u zemlji gdje je vojska ljudi, ne svojom krivnjom, izgubila pravo na dostojanstven život, gdje se vlastita kriza i dalje stavlja pod kapu svjetske krize i recesije, gdje nitko nema grama političke odgovornosti da izađe pred javnost i konkretno kaže gdje smo, kuda idemo, što nas na tom putu očekuje, kada će se početi povlačiti potezi i koji su to potezi koji će osigurati neku bolju budućnost. I dok Vlada baulja bez plana i programa, oporba se bavi sama sa sobom i čeka svoju priliku, naravno bez suvislog prijedloga što učiniti i koje mjere poduzeti.
Hrvatska je neosporno dovedena u začarani krug. gospodarski i politički mrak iz kog se zasad ne vidi izlaz. Mrak bi se mogao i produljiti, jer ne postoji ni vizija ni volja kako provesti reforme, kako dovesti investicije, gdje upucati investicijsku injekciju za oporavak gospodarstva.
Koliko smo samo puta čuli – Hrvatska je lider u regiji. Sada slušamo – Hrvatska će postati lider u regiji. Nastavi li se ovako zaista ćemo i postati lider po broju nezaposlenih, frustriranih i gladnih. Za liderstvo treba puno više, a između ostalog i ugled koji u velikoj mjeri ovisi o uspostavljanju demokracije, standarda profesionalnog ponašanja. Biti lider znači, prije svega, u vlastitom dvorištu, svoju vlastitu paradigmu koristiti na pozitivan način i napokon iz skupine onih kojima treba isključivo pohvala i isticanje njihove veličine uz veliko poštovanje prijeći u pionire i one koji vode dijalog i prihvaćaju mišljenje drugih, a posebno mišljenje vlastitih građana.
Izlaz iz teške gospodarske situacije u izravnoj je vezi s izlaskom iz političke krize. Ono što nas posebno treba zabrinjavati su mogućnosti daljnjih poteza, zaduživanja, privatizacije, izazvanih stečaja, namjerne likvidacije tvrtki, rasprodaje nacionalnog bogatstva. Potezi nastali uslijed neznanja, poltronstva, podaništva, panike i uvijek prisutne želje za vlašću. Bili smo već svjedoci toga i to nam daje i više nego pravo na sumnju.
I na kraju ove priče ne mogu se ne zapitati, mogu li oni najodgovorniji uopće pojmiti težinu riječi velikana Tolstoja „Sve više i više, gotovo fizički patim zbog neravnopravnosti i obilja našeg života usred bijede koju ne mogu smanjiti. U tome leži tragika moga života.“
Snježana Nemec
