Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja.Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi.

Što je prethodilo ovom događaju i činjenici da su Hrvati odlučili se organizirati u oružani otpor?Već u travnju 1941. proglašena je NDH i svi su bili oduševljeni stvaranjem hrvatske države. Međutim mjesec dana poslije potpisani u   Rimski ugovori između Italije i Nezavisne Države Hrvatske kojima se veći dio Dalmacije i Hrvatske daje pod upravu fašističke Italije. Ova činjenica davanja hrvatskog teritorija pod upravu Italiji razočarala je mnoge hrvatske domoljube u Hrvatskoj i Dalmaciji te su odlučili pružiti protiv takve „hrvatske vlasti“ oružani otpor i time pokazali da neće tako lako ići. Poruka je to svima koji dirnu u hrvatski teritorij, pa i onima danas, kako će proći.

Rimski ugovori su naziv  za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941. u 12:30 između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri NDH. Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju spomenutih država.

S ovim ugovorima teritorijalni sporovi između NDH i Kraljevine Italije nisu ni započeti, niti završeni. U bilješci o Ljubljanskim pregovorima 25. travnja 1941. navodi se kako Pavelić tvrdi, da bi ga ostvarivanje zahtjeva grofa Ciana (stavljanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske pod talijansku vlast) moglo dovesti do toga da bude srušen s vlasti, no, premda je Pavelićeva pratnja nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima Italiji, sam Pavelić je već tad bio spreman na teritorijalne ustupke i personalnu uniju ili monarhiju sa fašističkom Italijom.

Prvi ugovor koji je zapravo manje-više nevažan, zato jer nikad nije bio proveden de facto, a zahtijevali su ga Talijani, je vezan za postavljanje, gore spomenutog, savojskog princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II.. Druga stavka koju je hrvatska delegacija zajedno s Pavelićem uspjela odbiti je stvaranje zajedničke vojske Kraljevine Italije i NDH. Treću stavku hrvatska je delegacija jedva uspjela umanjiti. Jedan od hrvatskih časnika iz delegacije piše : “Smještaju nas u veliku dvoranu s izgledom na trg. Dra Pavelića, međutim, uvode u jednu pokrajnju sobu, tik do naše. Započinje sumorno čekanje… Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pomoli omanji krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Pred nama puca slika, koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti na vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika, vrlo visoka. Prvo što mi je upalo u oči je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile širokom crvenom bojom označene granice hrvatske države. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti pred Mostar i u blagom zavoju na sjeverozapad Crne Gore. Čudni torzo, kojemu fali sve od trbuha naviše. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovinu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države! Ništa od Dalmacije i našeg mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile tako daleko od Dalmacije!…

Teritorijalni ustupci su umanjeni na predavanje većeg dijela Dalmacije s nekim većim gradovima, dok NDH dobiva izlaz na more u bivšim kotarevima : Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ni voljna poštovati. Hrvatskoj je također zabranjena izgradnja bilo kakve ratne mornarice.

1943., kapitulacijom Italije, Nijemci poklanjaju natrag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj većinu teritorija koji su potpali pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, no povjerenje u NDH, barem u tim krajevima, bilo je nepovratno izgubljeno. U isto vrijeme donesene su i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i drugih spomenutih okupiranih dijelova Hrvatskoj.Bitno je napomenuti da je NDH u to vrijeme bila tek u nastajanju, bez formiranih oružanih snaga i da je sam Pavelić bio “dužan” Mussoliniju i Italiji zbog talijanskog pokroviteljstva dok je Ustaški pokret bio u ilegali i treniran u kampovima u Italiji.Posljedice ugovora su bile katastrofalne; nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na novu hrvatsku vlast u cijeloj NDH, te dolazi i do javnih prosvjeda, uspkros redarstvenom satu i vojnoj okupaciji. Ugovori su također pridonijeli i jačanju antifašističkog pokreta u Dalmaciji (prema nekim informacijama, krajevi naseljeni Hrvatima, a pod talijanskom vlašću, za vrijeme 2. svjetskog rata su dali do 100.000 boraca).

Nacionalsocijalistička je Njemačka toga jutra napala Sovjetski Savez u operaciji pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa. Time je izigran pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju između ove dvije sile. Zbog takvih novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije Hrvatske u Sisku našli su se u opasnosti, te su se povukli u okolicu grada – najprije u selo Žabno, a potom u šumu Brezovicu kraj Siska. Ondje su osnovali Prvi sisački partizanski odred.Odred je tada imao 77 boraca. Pripadnik odreda bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Kako su u odredu većinom bili Hrvati, borilo se uglavnom na hrvatskom području, a završetak Drugoga svjetskog rata doživjela su tridesetosmorica tih boraca.

Osnutak sisačkog odreda označio je početak organiziranog otpora protiv nacizma i fašizma u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske.Dan antifašističke borbe obilježava se na ovaj dan od stjecanja hrvatske neovisnosti.

I dok mnogi danas gledaju Hrvatsku kroz prizmu ustaštva i NDH, malo ljudi zna ovu činjenicu da je ovo prva oružana postrojba protiv nacizma u Europi. Zna li to današnja Europa? Zna li to srbijanski predsjednik Boris Tadić koji dolazi na Jadovno na komemoraciju?Ili možda nečija politika želi pokazati „genocidnost hrvatske države“ kako to stoji u protutužbi Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu? Zašto srbijanski predsjednik ne prizna postojanje logora u Srbiji za vrijeme Domovinskog rata i zašto ne ode u svojoj zemlji na komemoraciju za ubijene i mučene hrvatske branitelje?

Događaj osnivanja sisačkog odreda kao i događaji Domovinskog rata pokazali u onima koji taknu u hrvatski teritorij i suverenost da se Hrvat zna organizirati da se obrani. Licemjerno je od svih onih koji podržavaju ovakve događaje na Jadovnom što se ne prisjete svih svojih zločina i zločina svoga naroda. Za sada smo dobili samo ispriku. Kad bi predsjednik Tadić odlučio obići u Hrvatskoj sva grobišta i masovne grobnice koje su pripadnici njegova naroda počinili, mislim da bi mu trebalo dosta vremena. Pitanje koje i dalje ostaje je: Zašto predsjednik Tadić ne prizna postojanje logora u Srbiji za vrijeme Domovinskog rata?Možda bi mu bolje bilo da više i bolje gleda u svoje dvorište?

(wikipedija)