Na svetkovinu Svih Svetih, u 14 sati u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci preminuo je naš brat kapucin fra Ilija Borak u 97. godini života, 74. godini svećenstva i 79. godini redovništva. Naš brat Ilija bio je najstariji kapucin naše Hrvatske kapucinske provincije, živuća enciklopedija, gorostas duhovnosti i poniznosti. Tečno je govorio latinski, talijanski i njemački jezik. Čitavu kroniku kapucinskog samostana u Karlobagu, dok je u njemu boravio, napisao je na latinskom jeziku. 8 godina svoga redovničkog života proboravio je kao politički zatvorenik u logoru Stara Gradiška sa mnogim svećenicima, među njima i poznatim kapucinom, skladateljem, o. Anzelmom Canjugom. Svojih 5 posljednjih godina života proboravio je potpuno nepokretan na bolesničkoj postelji u Rijeci. Ove godine smo s njime u bolesničkoj postelji proslavili njegov 97. rođendan, a on je nekoliko mjeseci kasnije u svojim molitvama iz bolesničke postelje s nama u Rijeci proslavio 400 godina kapucina u Hrvatskoj. Vjerujem da je Gospodin izabrao najljepši dan da ga pozove k sebi i pridruži svojim svetima i izabranima – jutros na svetkovinu Svih Svetih svoju je dušu predao Bogu. Neka nas sve zagovara kod Gospodina!

Isječak iz homilije fra Josipa Grivića na misi ispraćaja – 2. 11. 2010. u crkvi Gospe Lurdske u 19,00 sati.

Misno slavlje je predvodio gvardijan fra Anto Pervan. U koncelebraciji su bili fra Stanko Dodig, fra Žarko Lučić, fra Josip Grivić i vlč. Velimir Martinović.
Fra Ilija prihvativši redovnički život u svom životu nastojao je slijediti put sv. Franje, ne samo riječima nego i djelima. Život ga nije milio i ni u jednom času nije ustuknuo u svojoj vjeri pa i onda kada je morao ( 1946. god) poći na izdržavanje kazne punih osam godina u Novoj Gradiški. Čvrsto je vjerovao da je Bog s njime stoga je i mogao podnijeti razna iskušenja u onim kritičnim vremenima. Iako nepravedno osuđen, nerado je govorio o svemu onom što je proživio u zatvoru, a kad bi govorio, govorio bi vrlo kratko i nadodao bi:”neka im Bog oprosti”.
Zar i smrt koja ga je jučer zadesila znakovito ne govori u prilog tome. Zar ga Bog nije nagradio za svu muku koju je uvijek prihvaćao kao volju Božju, da je upravo na blagdan Svih Svetih umro. Život ga nije mazio pa ni u kasnijim godinama. Samo Bog zna kolikim je osobama bio na usluzi u službi pomirenja- u toj službi nije se štedio. Mnogo je propješačio – gotovo sva sela na Velebitu uz Jadransku magistralu, od Prizne sve do Barić Drage – samo da donese Isusa u kuću. Danas gotovo i nezamislivo.
Volio je mlade i rado se družio s njima, mnoge potaknuo na redovnički i svećenički život. Bio je vrlo jednostavan i upravo je svojom jednostavnošću puno toga i učinio. Sve je bilo za Boga i vršenje Božje volje. Ne štedeći sebe sijao je Riječ Božju koja već za njegova života donosila plod.
Zahvalimo Bogu da je poslan u vrijeme kad je najpotrebnije bilo biti svjedokom vjere.

M.V./J.G.