Dok nas bijele kape na Velebitu opominju na trenutnu prevlast zime, u Karlobagu sasvim druga priča. Terase kafića uvijek imaju svoje pobornike koje niti povremene bure ne mogu potjerati doma. Strpljivi lovci na lignje kao da su se počeli predavati i sve ih je manje u karlobaškom akvatoriju. Procvjetale su mendule, krenule su prve šparoge, nađe se pokoja ljubica… Počela je proljetna oda kakvu smo jedva dočekali.
Na rivi je podjednako Ličana i domaćih. Karlobag ima tek jednu oboljelu osobu od korona-virusa pa ljudi nose maske. Kao da nam tradicija „uzvraća udarac“ jer ove zime nismo imali fešte pod maskama pa to kompenziramo nošenjem anti-korona maski.
Uvečer se unatoč svježini uz obalu vide romantici. Najviše u uvali Tatinja. Ondje su zalasci Sunca uvijek posebni, bez obzira u kojoj je fazi Sunčeva revolucija. Tako ljudi, uz svesrdnu pomoć mora i nebeskih tijela opet slave život. Proljeće i život nemoguće je zaustaviti.
L.O.
