U petak je u gospićkoj katedrali proslavljena svetkovina sv. Josipa, zaručnika Bl. Djevice Marije sv. misom koju je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Koncelebrirali su: Roland Jelić, rektor sjemeništa Zmajević u Zadru, kancelar i tajnik Mišel Grgurić, domaći župnik Mario Vazgeč i župni vikar Domagoj Tujmer. Posluživao je, uz ministrante, sjemeništarac Marko Butković. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Vjernici su se okupili poštivajući određene epidemiološke mjere.
Biskup se u propovijedi osvrnuo na značenje Godine svetog Josipa koju je proglasio papa Franjo i Crkvi, tj. svim vjernicima, uputio apostolsko pismo u kojem nam svetog Josipa stavlja kao uzor poslušnosti Bogu, uzor ljubavi prema Isusu i Mariji, uzor oca i radnika te nastavio: U tom pismu Sveti Otac poziva vjernike na posebnije štovanje i pobožnost prema ovom predivnom svecu koji je veliki zagovornik i pomoćnik u svim nevoljama. Bog je svetog Josipa izabrao da bude pred zakonom Isusov otac te da se kao otac brine za Isusa i Mariju koji nisu bili oslobođeni životnih tegoba, muka i trpljenja. I Josip savršeno izvršava taj Božji poziv, često u mnogim životnim nevoljama. Tama ga je posve obuzela još na početku njegovog poslanja. Zaručen je s Marijom te ga je otkriće da je ona trudna zaprepastilo. Po tadašnjem zakonu Josip ju je mogao, čak i morao, prijaviti sudu i osuda bi bila smrt kamenovanjem. Međutim, kako čitamo u Evanđelju, Josip ne želi njezinu smrt nego samo diskretnu rastavu. Time je pokazao svoju veličinu; ne želi nikome zlo, bez obzira kakav taj drugi bio. U tom vremenu još se nije dogodilo da je neki zaručnik postupio tako prema nevjernoj zaručnici. S druge strane, bilo je toliko žena i zaručnica koje su smrtno stradale baš zbog toga, a često i zbog lažnih optužbi. Josip je Mariju spasio od sigurne smrti, a anđeo mu je tek poslije sve objasnio. Josip je shvatio da se tu Bog na djelu.
Godinu dana kasnije, Josip od sigurne smrti spašava i Isusa kada je Herod odlučio pobiti svu mušku djecu u Betlehemu od dvije godine naniže. Bog se javlja Josipu, ne Mariji, i traži da bježi u Egipat i tako spasi dijete. Bog mu ne objašnjava gdje će živjeti, stanovati, od čega će se prehranjivati. Ništa! Još je čudnije da Josip ne postavlja u tom smislu nikakva pitanja, nego se odmah diže i kreće u nepoznato. On Bogu vjeruje i onda kada ništa ne zna i ništa ne razumije. U Evanđelju piše: „Josip ustane, uzme noću dijete i njegovu majku te krenu u Egipat“. Što je Josip ponio sa sobom u Egipat? Sigurno nije imao puno novca. Da ga je imao, ne bi se Isus trebao roditi u štali: našao bi im prikladan smještaj. Josip uzima sa sobom ono najdragocjenije: dijete i njegovu majku. Ne misli na druge stvari jer sve treba učiniti žurno. Kada čovjek bježi, – to znaju najbolje naši prognanici koji su često u zadnji čas spašavali svoje živote – uzima ono što mu je najdragocjenije: uzima članove obitelji. Tako i Josip, sve što je uzeo sa sobom bili su dijete i majka njegova, Isus i Marija. I to je stvarna poruka svima nama: mogu nam doći nevolje svih vrsta, ali držimo uza se Isusa i Mariju, nemojmo ih ostaviti. S njima ćemo naći rješenja za sve probleme. Josip nas uči da vjerovati Bogu ne znači imati uvijek laka i jednostavna rješenja. Vjera nas uči da se suočavamo s problemima i da se nikada ne predamo. Vjera nije jamstvo da će Bog rješavati sve naše probleme bez nas, s nekim čudesnim potezima. Zapravo, Bog nas poteškoćama jača i osposobljuje za život.
Josipu Bog ne kaže: Pođi u Egipat, a ja ću se pobrinuti da ti ništa ne uzmanjka. Bog će se sigurno brinuti, ali zajedno sa svakim od nas. Bog će uvijek davati svijetla za novi korak, snage za metar-dva, ali ako tko traži sigurnost za nekoliko kilometara unaprijed, ako tko u svakom trenutku želi sigurne znakove na svom putu, neće otići daleko u svom životu. Vjera je rizik, a ne sigurnost, uči nas prihvaćati okolnosti koje nismo željeli, ali su se dogodile. Vjera ne dopušta da od poteškoća bježimo, nego da se s njima suočimo moleći Božju pomoć. Kada te pas potjera, govorili su duhovni učitelji prvih stoljeća, ako pred njim bježiš sigurno će te ujesti, ali ako staneš i suočiš se s njime, pas će najčešće uzmaknuti. Ni Josipu, sigurno, nije bilo lako suočiti se s činjenicom da ne mogu naći smještaj ni u jednoj kući, a Marija pred porodom. Ali nije zbog toga očajavao nego tražio je izlaz, pa bila to i štala. Ljudi mogu biti negostoljubivi, mogu biti vladari kao Herod, mogu biti nasilni i bahati, ali Bog uvijek nađe izlaz. Nekada u teškim situacijama mislimo da je Bog zašutio, okrenuo nam leđa i napustio nas. Međutim, Bog pomaže, ali i od nas traži napor, da ne sjedimo skrštenih ruku. Sjećamo se onih ljudi u Evanđelju koji, kad nisu mogli donijeti bolesnika do Isusa, jer im se nitko nije htio maknuti i dati prednost, nisu se obeshrabrili i predali. Oni skinu krov na kući i spuste bolesnika pred Isusa. I uspjeli su samo zato što se nisu predali, što su vjerovali da Isus bolesnika može ozdraviti.
Josip je primjer odvažnog čovjeka koji se ne predaje pred životnim poteškoćama. Ima povjerenje u Boga, ali ne očekuje da mu se sve gotovo servira. Bori se svim snagama da postigne određene ciljeve i ne očekuje da sve dobije besplatno. Josip mora bježati u Egipat, u tuđinu, i nitko ga ne upućuje kako će se tamo snaći. Evanđelja ne kažu da je u tom smislu imao viđenja ili neke konkretne nebeske upute kako pribaviti kruh za život. Josip to sam traži i probija se kroz život. Koliko i danas naše braće i sestara nemaju stan, nemaju posla, muče tešku muku kako sastaviti kraj s krajem. Josip je zaštitnik i ovih, on ih razumije. Josip je zaštitnik i onih koji moraju napustiti svoju zemlju, bilo zbog prijetnji i straha, bilo zbog neimaštine i nezaposlenosti. Josip je uzor hrabrog oca koji u poteškoćama ne klone, ne očajava, nego hrabri svoju obitelj i ne dopušta da ikada ponestane nade. On je otac koji se brine za djecu, ne samo da imaju potrebit kruh, nego i one unutarnje vrijednosti bez kojih osoba ne može biti sretna.
Papa u pismu veli: „Očevi se ne rađaju, nego stvaraju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, nego preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, toj osobi na neki način postaje otac. U današnjem društvu djeca se često čine kao siročad, kao da nemaju oca.“ I to, ponajprije na planu vjere: u mnogih gotovo da i ne postoji odgovornost za odgoj djece u vjeri. Djeca mnogih dođu do krizme, ali ne dođu do toga da od svojih očeva upoznaju Boga kao oca. Mnogi roditelji nemaju gotovo, nikakve brige za odgoj djece u duhovnim vrijednostima, nego je sva briga za materijalna dobra djece. Misle, ako djeci priskrbe sve što ona žele, samim time bit će dobra i uzorna. Koliki su se kasnije razočarali s ovakvim uvjerenjem. Sav naglasak stave da djeca imaju, a premalo da djeca budu i postanu uzori vrijednosti. Bez jačih duhovnih vrijednosti dijete neće nikada postati sposobno za istinsko osamostaljenje. A glavni cilj roditeljskog odgoja mora biti da se djeca osamostale. Tek kada ih učine sposobnim za to, povezanost s djecom bit će jaka bez obzira što mogu živjeti na velikoj fizičkoj udaljenosti.
Evo imamo Josipa koji, nakon što je od sigurne smrti spasio Mariju, od sigurne smrti spasio je i Isusa. Dovoljne su samo ove činjenice da se uvjerimo koliko moćni zagovor mora imati Josip na nebesima. Isus mu ne može ništa odbiti što ga Josip za nas zamoli. Mnogi su iskusili moćni Josipov zagovor kada su mu se utjecali.
Sveta Terezija priopćila je da nikada nije molila svetog Josipa a da nije bila uslišana, pa i nas poziva da to iskusimo te ističe: „Čini se kako je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu dao je milost da pritekne u svim nevoljama. Znam to iz iskustva. Gospodin nam s ovim želi pokazati sljedeće: budući da je svetom Josipu bio podložan na zemlji – i zvao ga ocem, bio mu je i hranitelj – to će mu biti i na nebu, stoga Isus čini štogod sveti Josip od njega moli.“
Biskup Križić završio je propovijed riječima:
Isus zna da ga je sveti Josip godinama nosio na rukama, učio hodati, odgajao i poučavao Božjem zakonu te je zahvalnost za to prisutna i na nebu. Imajući tako moćnog zagovornika, gledajmo da u ovoj Godini svetoga Josipa obnovimo pobožnost prema ovom velikom svecu. Preporučimo svetom Josipu svoje živote i živote svojih obitelji, stavimo pred njega poteškoće života i molimo ga da nas prinosi Isusu i isprosi od njega sve ono što nam je potrebno da naš život bude ispunjen i sretan. Amen.
s. Robertina Medven
