Nakon nepuna dva mjeseca posebnih epidemioloških mjera svima nam je pomalo „puna kapa“ sjedenja doma. Sila zakon mijenja, tako i navike pa se naš dnevni perimetar ograničio na poneki dućan. Odlasci frizerima došli su nam kao nenadana beneficija i dokaz kako uistinu vrijedi izreka po kojoj život čine male stvari.
Atributirati sutrašnje povratke u normalu najbolje je istaknuti kroz početak rada mnogih ustanova, obrta i ugostiteljskih radnji. Čini se da smo sami sebi dokazali istinu po kojoj čovjek nije niti svjestan nekim malih vrijednosti dok ih ne izgubi. Šalica kave, susret s mnogima, poneka rečenica-sve su to životne konstante koje su nam uistinu nedostajale.
Javna percepcija Baških Oštarija odavno je poprimila vrlo široke i atraktivne orise. Ovo „Velebitsko sedlo“ planinski je prijevoj koji nas sve češće podsjeća na neizrecive prirodne ljepote, čisti zrak i vodu, na hedoizam koji pomalo opija. Mnogi još nisu doživjeli susret s jezerom podno Ljubičkog brda, artefaktom vrijednim divljenja. Ovaj novi sadržaj već je dobio mnoge komplimente i stekao stalne poklonike.
Vidikovac na Kubusu oduvijek je imao svoje posjetitelje. Modra oaza mora okovana sivo-zelenim kamenjarom priča nam neku svoju posebnu priču. Vizuru nam povremeno presijecaju serpentine koje vozači ne ljube previše, ali su jedini način da u kratkom vremenu stignemo na morsku obalu. U jedan drukčiji raj.
Hostel na Baškim Oštarijema ima zaseban značaj. Odmarati na prostranoj terasi pod tek prolistalim krošnjama, ispiti šalicu kave ili nekog drugog napitka, mali je i omiljen ritual što nam je toliko nedostajao. Zbog gabarita terase ovdje se ne trebamo bojati da smo prekršili socijalnu distancu. Ako ondje vidite neka nova lica teško je odgonetnuti od kuda dolaze jer je ovaj rajski vrt znan daleko izvan Baških Oštarija.
Budući da (ipak) fotografije kazuju više od tisuću riječi dovoljno je pogledati samo neke i sjetiti se kako je nastao stih „Oj Liko slatki zavičaju, u tebi je živjet’ k’o u raju“!
L.O.
