Ribolov rakačom popularan je već pola stoljeća. Najviše se koristio u Gackom polju, na Brloškom jezeru, a danas je popularan i na  jezeru Kruščica. Zapravo je riječ o zabranjenom alatu i tehnici ribolova. Pomalo apsurdno jer se po negativnom utjecaju na riblji fond rakač ne može mjeriti s parangalima, vržšama ili mrežama. Rakač čine  ljeskov štap duljine oko dva metra, nastavak od neke čvrste strune (žica ili najlon), dok se na vrhu nalazi omča poput kaubojskog lasa za hvatanje konja. Obično je to sajla ili deblja žica od gitare. Ova tehnika koristi se samo kod ribolova na štuke jer ovaj predator može satima nepomično lebdjeti na jednom mjestu. Ribolovac s rakačem mora imati dobre živce, mirnu ruku, strpljenja na pretek i savršeno oko. Omča se štuki navlači od glave, ali toliko polagano da ne smije dotaknuti glavu ribe. Kada se omča namakne iza škrga, ribolovac zateže rakač i riba je uglavnom uhvaćena.

Tko je osmislio ovu tehniku nitko ne zna. Najveći stručnjak za rakač bio je preminuli Željko Barković-Barkan, otočki boem, umjetnik i strasni zaljubljenik u prirodu. Najveća štuka što ju je Barkan uhvatio rakačem bila je teža od 8 kg! Njegov nauk preuzela je tek nekolicina mlađih, uz neizostavnu  gestu po kojoj se uhvaćena štuka obavezno vraća u vodu. Danas na rakač love tek rijetki.

Zadnjih godina diljem Like među ribolovcima proširilo se pravilo: uhvati, poljubi i vrati ribu natrag u rijeku! Neki idu toliko daleko da prije nego li  ribu uhvate golom rukom smanje temperaturu ruku u rijeci kako riba ne bi doživjela temperaturni šok. Ovo je pravilo na prelijepoj rijeci Gacki prvi uveo njezin najveći poklonik Milan Štefanac-Ćićo još ’60. godina prošloga stoljeća. Ćićo je bio autor mnoštva tekstova o Gacki, a kruna njegove ljubavi prema rijeci svakako je knjiga „Gacka, europska ljepotica boje opala“. Mnogi mladi krenuli su njegovim stopama kada je u pitanju odnos prema prirodi i ribolovu. Nažalost i danas ima vremešnijih ribolovaca, teških seniora  koji „pod obavezno“ imaju najmanje dvije škrinje za zamrzavanje, od kojih je jedna stalno puna ribe.

Dolaskom mobitela s ugrađenim foto-aparatima sve više istinskih zaljubljenika u riječni ribolov najprije fotografiraju svoj ulov, a onda ribu obavezno vrate u rijeku. Na takvim se snimkama našlo i mnoštvo lignji koje su nakon izvlačenja na suho odmah fotografirane i vraćene natrag u more. Pa makar se radilo i o lignjama težim od jednog kilograma.

M.S.