U povijesti Izraelaca, a i u spisima Starog zavjeta  zacijelo je najznačajnije za pitanje rata i mira duboki konflikt između mentaliteta ratobornih plemena, koja su pozivala na Mojsija, i velike linije proroka mira. Na jednoj strani nalazimo poglavlje o “nekom ratu” s pričama o okrutnom uništenju neprijateljskih naroda,a na drugoj strani uzlaznu liniju objave koja vodi sve većoj svijesti da je spirala rata, ubijanja i mržnje strašan znak ljudske grešnosti, te da Bog želi spriječiti bujicu okrutnosti. Od Boga poslani i ovjerovljeni proroci bude veliku čežnju za mirom i miroljubivošću, za  pravednošću koja je s tim u bitnoj povezanosti. Postaje sve jasnije da je plan mira Božji plan spasenja.

“Mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće narod više dizati mača protiv naroda, niti se više učiti ratovanju.”  (Izaija 2,4). Svuda u evanđeljima još se pokazuje napetost, što je obilježje Staroga Zavjeta, između ratničke tradicije i proročke objave mira. Isus je bio, tako rekavši, u stalnoj kušnji i nacionalistički iskrivljenih očekivanja Mesije. Nasuprot tomu, on se dijelom i riječju, životom i smrću objavljuje kao ponizni sluga Božji i kao knez mira. Osnovano shvaćanje Božjeg kraljevstva, što ga je Isus naviještao, upućuje na blagost i miroljubivost. Njegovim se učenicima pokazuju oni koji kao i on ljube čak i svoje neprijatelje. Evanđelje od nas zahtijeva radikalnu promjenu mišljenja i potpuno oslobađanje od sheme prijatelj-neprijatelj. Veliki znak i “sakrament” mira Crkva bi mogla biti kad bi život, molitva, molitva i djelo svih kršćana odsijavali molitvom i životom asiškog siromaha Svetog Franje koji je vapio:” Gospodine, učini me oruđem svog mira! Gdje je mržnja, daj da sijem ljubav; gdje vlada nepravda, praštanje; gdje zdvajanje, nadu; gdje žalost, radost; gdje tama, svijetlo.”

Semper fidelis