Intervju sa profesorom moralne teologije Tončijem Matulićem i dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
LIKA ONLINE : Gospodine profesore Matulić! Kako biste se predstavili našoj čitalačkoj publici u Lici i čitateljima našega portala? U zadnje vrijeme javnost Vas je uočila na 53.teološko-pastoralnom tjednu kada ste održali predavanje o „Zdravstvenom odgoju u svjetlu demokracije“. Na klauzuri HDZ-a u Opatiji održali ste predavanje o etici i politici. Neki su Vas mediji prozvali „duhovnim guruom novog HDZ-a“. Ja Vas pamtim kao student teologije na kojeg ste kao vrlo otvoren čovjek ostavili snažan dojam. Tko ste Vi zapravo? Što biste našim čitateljima rekli tko ste Vi?
Profesor Matulić: Ja sam deseto i najmlađe dijete u svojih pokojnih roditelja Katice i Vlade iz Postira na otoku Braču. Rođen sam i kršten 1966. godine, a svećenik Hvarske biskupije sam od 1992. Od 1999. sam za tako reći posuđen za službu u Zagrebačkoj nadbiskupiji i to u svojstvu profesora moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Lika online: U svom predavanju o zdravstvenom odgoju, koje ste tada održali, njegovo uvođenje promatrate kao zastranjenje demokracije ukoliko izostaje kritička prosudba javnosti? Demokraciju ste usporedili sa biljkom koja bez vode suši se i vene. Mislite li da ova vlast zapravo uvodi samovolju i diktaturu kao oblik vladavine?
Profesor Matulić:Temeljite analize postupaka pri izradi te načinu uvođenja novoga Kurikuluma zdravstvenog odgoja iznijele su na vidjelo upravo to: grubu povredu demokracije, ali i povredu prava i autonomije države, a to se ogleda u kršenju ustavnom zajamčenih prava i sloboda roditelja u samostalnom odlučivanju u pitanjima odgoja vlastite djece.
Lika online: Što mislite da li je u Hrvatskoj doista na kušnji demokracija kad analizirate i pogledate kako se u političkim strankama vlada i upravlja da se naređuje odozgor običnim članovima stranaka da bespogovorno kao „ovce“ slušaju stranačke čelnike?
Profesor Matulić: Što se tiče upravljanja unutar samih političkih stranaka o tome znam veoma malo, točnije, ništa. Znam samo onoliko koliko do mene dođe putem televizijskih informativnih emisija, a to je premalo za stvaranje velikih zaključaka. Do nekakvog zaključka o tome lakše mogu doći putem ocjene stanja demokracije u društvu i državi, jer o tome stanju veliku odgovornost snose upravo političke stranke, posebno parlamentarne i one vladajuće. Stanje demokracije u društvu i državi je relativno loše i ne samo zato što je hrvatska demokracija još uvijek relativno mlada, nego i zato što je njezina povijesno-društvena i psihološka podloga bila ili nedemokratska ili antidemokratska do u relativno blizu prošlost. Demokracija kao oblik vladavine nije samo stvar ustavno-pravnoga zaokreta niti je samo stvar legalne i legitimne procedure, nego zahtijeva i mentalitet i stav. Demokracija je svojevrsna vrlina, a za to je potrebno iskustvo života, odgoj, otvorenost za kritiku i samokritiku te spremanosti na suradnju sa svim zainteresiranim stranama.
Lika online: Ova vlast nekim svojim odredbama zakona pokušala je dirnuti i u ispovjednu tajnu kao nepovredivu kršćansku svetinju. Mislite li da je to isto oznaka diktature, jer ste i na teološko-pastoralnom tjednu rekli prema nekim medijima:“Čuvajte se ove vlasti“?
Profesor Matulić: Vezano za ispovjednu tajnu mislite na teška kaznena djela, a onda posebno na zlostavljanje djece? Kad netko želi iz sekularne pozicije određivati intimna pravila vjerskoga života, a kako ste ih vi nazvali svetinje, onda posrijedi nemamo brigu za zajedničko dobro koje se tiče svih, nego totalitarnu svijest koja umišlja da u ime države, odnosno jednog njezinog segmenta – da u ime državne vlasti može raditi što hoće i tamo gdje nije ni pozvana ni ovlaštena. Sama činjenica da se neki strogo vjerski aspekt života dovodi u vezu sa funkcioniranjem sekularne države otkriva nenormalno, a za ne reći bolesno stanje. Ako su posrijedi nespretnosti koje nastaju zbog krize rasta kroz koju prolazi naše hrvatsko društvo, onda ih donekle možemo razumjeti. No, iz iskustva znamo da se o tome ne radi, jer hrvatsko društvo nije nastalo nakon devedesete godine prošloga stoljeća. Tada se dogodio zaokret ustavno-pravnog poretka u društvu, a društvo je ušlo u fazu tranzicije. Proces tranzicije je uvijek bolan proces, jer se valja osloboditi starih navika i mentaliteta prethodnoga oblika komunističkoga društva koji je bio totalitaran i isključiv prema Crkvi. Netko će reći da se opet vadimo na komunizam. No, takav prigovor je dokaz da se ne razumije i ne želi razumjeti pravi smisao i značenje tranzicijskoga društva, kao bolnoga procesa koji podrazumijeva i lomove i raskide. U Hrvatskoj se, ako zanemarimo dramu Domovinskoga rata, stalno radilo na dojmu da mi već živimo u izgrađenome demokratskom poretku. To je lažan dojam. Njegova laž se ogleda u tendencioznom prikazivanju ponašanja i djelovanja koji nemaju veze s demokracijom, nego s totalitarnim nametanjem političke volje. U tom smislu treba se čuvati svake vlasti koja pod demokraciju podmeće ponašanja i djelovanja koja su protudemokratska, bila ona lijeve ili desne orijentacije.
Lika online: Čini mi se da je u Hrvatskoj u društvenom i političkom životu na djelu sukob između stranačke stege i osobne savjesti. Kako razgraničiti te dvije stvarnosti da članovi političkih stranaka ne budu „ovce“ nego da budu „razumske životinje“(animal rationale)?
Profesor Matulić: To je istovremeno veoma lako i veoma teško, ako imamo na umu vladavinu demokracije u obliku društvenoga i političkoga pluralizma. Lako je u smislu da čovjek kao osoba prethodi državi pa je njegova osobna savjest ispred i iznad državnog uređenja. To načelo ima posebnu vrijednost u kontekstu političkih stranaka. Savjest pojedinca prethodi programu političke stranke, a to onda ima dvije konkretne posljedice. Prvo, savjest pojedinca je odlučila da on/ona želi biti član dotične političke stranke. Svaka naknadna stranačka prisila na savjest pojedinca otkriva da nešto nije u redu s tom političkom strankom. Drugo, osobna savjest pojedinca je zadnja subjektivna norma djelovanja i kao takva ona nema jedinu riječ, nego zajedno s njom riječ ima i objektivna norma djelovanja koju pruža objektivni moralni zakon. To znači da sukob između stranačke stege i osobne savjesti pojedinca je puno dublji, nego se na prvi pogled čini. Posrijedi je sukob između političke stranke i moralnog zakona koji stoji u temelju osobne savjesti pojedinca. Nepoštivanje osobnog suda savjesti je najgora moguća povreda ljudskoga dostojanstva i na tom dostojanstvu utemeljenih neotuđivih ljudskih prava i sloboda među kojima posebno mjesto zauzima upravo pravo na slobodu savjesti. Stoga odnos između političke stranke i osobne savjesti nije automatski. Zbog toga se ne može na prvu reći kad dođe do sukoba da je to zbog „neposluha“ ili „svojeglavosti“ pojedinca prema stranačkoj stezi. Ako nešto jest automatski u tome, onda je to samo automatski pokazatelj da se stranačka stega ne može postavljati iznad savjesti pojedinca, nego da treba poštivati dostojanstvo osobne savjesti, a to će učiniti tako da će rado stupiti u dijalog s pojedincem radi raščišćavanja nejasnoća i nesporazuma. Tamo gdje su članovi stranke, kako vi to kažete, tretirani kao „ovce“, a ovce nemaju ni savjesti i osobno dostojanstvo, jasno je da odnos između stranačke stege i osobne savjesti ne uživa status koji mu pripada u političkoj zajednici slobodnih, razumnih i odgovornih „životinja“.
Lika online:Stranački čelnici umjesto da služe narodu oni se služe hrvatskim narodom da bi ostvarili svoje sebične uskogrudne osobne ciljeve. Tako umjesto da narodu prepuste demokratsko pravo izbora, postavljaju svoje poslušnike, koji služe uskim stranačkim interesima umjesto općem dobru. Kako tu pojavu komentirate sa stajališta morala?
Profesor Matulić: Treba razlikovati demokratske izbore u državi od demokratskih izbora u političkoj stranci. Uvijek pretpostavljamo demokraciju i bez toga ništa ne ide. No, kad odlučuje narod, onda on to odlučuje na način kako propisuje zakon kojega su donijeli politički predstavnici koje je opet taj narod izabrao. Ako narod ili većina naroda želi birati pojedince, a ne liste političkih stranaka ili liste političkih koalicija, onda neka izabere političare koji će donijeti takva izborna pravila. To se čini jednostavnim rješenjem. Nažalost, kod nas, dakako i ne samo kod nas, radije se biraju stranke, nego konkretne osobe. Čak i one osobe koje figuriraju na vrhu izbornih lista mogu nakon izbora raditi sasvim druge političke poslove od zastupničke uloge u Saboru. To zato jer je izborni stroj tako ustrojen da se računaju mandati, a ne osobe. To dokazuje podmuklost politike unutar izbornoga procesa. U tome politika više nije ljudska praksa koja se tiče zajedničkoga dobra, nego puka tehnika ili vještina manipulacije koja se oslanja na moć, a ne na sposobnosti i kvalitete ljudi.
Što se tiče demokratskih izbora u političkim strankama oni su često preslika onoga što se događa u širem kontekstu političke zajednice ili države. Ako se politika sroza na vještinu manipulacije i kao takva se ravna logikom moći, a ne logikom osobne vrline i kompetencije, onda više nije bitno kakva je tko osoba u moralnom, karakternom i stručnom smislu, nego samo kakva je osoba u odnosu na moć trenutnih političkih snaga. Tada nemamo politiku kao ljudsku praksu, kao stvar osobne vrline i kompetencije, nego imamo politiku kao tehniku, kao stvar vještine manipulacije koja samo zahtijeva podobnost i poslušnost. Tako stvari stoje objektivno s politikom. Subjektivni vid problema pokazuje da ni u najboljim uvjetima ne može svatko sa svakim surađivati. I Sveti Otac papa bira svoje najbliže suradnike po svom osobnom ukusu i preferencijama. To je nešto sasvim normalno i prirodno da osobe biraju druge osobe s kojima računaju da mogu najbolje i najkvalitetnije surađivati. No, to nije predmet moga odgovora, a valjda ni vašeg pitanja. Jer tu se ne radi o podobnosti i poslušnosti, nego se radi o osobnom prijateljstvu i razumijevanju. Ako je i ovo drugo zahvaćeno istom bolešću kao i ono prvo, onda po mom skromnom mišljenju pred sobom nemamo demokratsku političku stranku, nego imamo nešto poput staroga centralnog komiteta partije. Jer, činjenica da se vodstva političkih stranaka ustrojavaju po modelu nutarnjih slaganja među osobama ne ukida niti smije ukinuti zahtjev za demokratskim ponašanjem i djelovanjem unutar političke stranke, a to znači da su upravo osobna vrlina i kompetencija glavni sastojci demokratičnosti stranke, a ne mizerna podobnost i nekritička poslušnost.
Lika online:U jeku kampanje za i protiv zdravstvenog odgoja neprimjeren govor dolazio je iz mnogih usta. Ministar Jovanović na mene je ostavljao dojam hladnog i bezosjećajnog čovjeka, ali mi se i govor pojedinih biskupa činio jako smiješnim kao ona izjava zagrebačkog pomoćnog biskupa Valentina Pozaića:“Bog je stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“. Kako biste ocijenili govor medija o toj temi?
Profesor Matulić: Govor medija je bio uglavnom jednostran, jer je u strastvenoj obrani sekularnosti države, a to znači protiv utjecaja religije na javni život, namjerno prešućivao i svjesno previđao nedemokratsko ponašanje ljudi iz resornoga ministarstva i agencije. Vidimo da s prolaskom vremena te političke strukture pokušavaju sebe korigirati na razne sofisticirane načine samo da ne bi javno priznale da su povrijedile demokratsku proceduru i da nisu poštivale neke nezaobilazne humane vrijednosti, kao što su dijalog, suradnja i otvorenost za kritiku.
Lika online: U jednom članku koji sam pročitao smatrate da cjelokupan sadržaj Zdravstvenog odgoja kao govor o osobnoj higijeni učenika denuncira djecu i mlade te da djeluje uvredljivo, ne samo na njih nego i na roditelje, jer odašilje poruku kao da hrvatski roditelji žive u divljini, a da su im djeca prepuštena pravilima džungle. Moram priznati da mi je ta usporedba jako smiješna. Zašto smatrate da se ovakvim sadržajem nekoga denuncira?
Profesor Matulić: Meni osobno uopće nije smiješno higijensko stanje u nekim hrvatskim školama. Što ima smiješno u dotrajalim i krajnje neopremljenim toaletima? U tome se ne krije smijeh, nego tuga i žalost. Javna odgojno-obrazovna politika treba osiguravati higijenske i zdravstvene uvjete i školama i tako davati doprinos u odgoju djece, jer ako djeca steknu dobre navike u školi ponijet će ih kući. Ova politika nije bila politika koja to osigurava, nego je krenula obrnutim putem, a to je svojevrsno ozloglašavanje roditelja da ne valjaju ne bi li time gotovo pa ih razvlastila u stvarima vezanim za takozvani zdravstveni odgoj. Zar niste primijetili da je upravo to bila jeftina politička smicalica, u smislu da su roditelji ili većina njih gotovo pa nesposobni i da onda država ima neograničeno pravo u provedbi takvoga odgoja. Kad kažem država mislim na sadašnju političku vlast. Bit problema nije dakle zdravstveni odgoj kao takav, je smo svjesni da je itekako potreban, nego je to način izrade i uvođenja, a onda i pristup u samoj izradi nekih konkretnih sadržaja. Valjda je naš razgovor i motiviran činjenicom da država nema ograničeno pravo, a što jasno kaže i Ustav, nego treba poštivati prava i slobode svojih građana.
Lika online:Što biste za kraj poručili čitateljima u Lici? Zahvaljujem Vam se na razgovoru.
Profesor Matulić:Poručio bih im da ako ih ikada svi ostave na cjedilu i iznevjere njihova očekivanja, da ih Bog Otac Gospodina našega Isusa Krista nikada neće ostaviti same i iznevjeriti ono najvažnije za život – vječno spasenje. S tom vjerom gledam na Liku kao na našu hrvatsku i katoličku diku. U tom duhu želim svim Ličankama i Ličanima obilje Božjega blagoslova i svako dobro u osobnom i društvenom životu. Hvala od srca svima, a posebno vama što ste me smatrali vrijednim povjerenja za razgovor.
Razgovarao: M.Njari
