Kad završe izbori, euforiju izbornog pobjednika brzo po naslovnicama medija zamijene prijenosi uživo natjecanja za unosna mjesta po Nadzornim odborima državnih poduzeća. Onda se neko vrijeme, zajedno s dokonim novinarima zlurado rugamo gafovima novoizabranih. Slijedi čekanje prvih sto dana Vlade, izvještaj o bolnim rezovima, o tomu kako je prošla vlast ostavila državnu kasu u puno lošijem stanju nego su izborni pobjednici mislili, čekamo na objašnjenja kako novo zaduživanje nije zaduživanje, kako je nužna rasprodaja jedine preostale banke,CO, nužne likvidacije brodogradilišta…
Dok se zabavljamo vrdanjima nove Vlade kojoj doista i nije stalo do našeg stava, mišljenja, naših zahtjeva, propuštamo vidjeti golu istinu: Mi smo politički taoci novoustoličene vlasti slijedeće četiri godine i ne posjedujemo ni jedan jedini mehanizam za njenu kontrolu, za njenu smjenu, ta vlast može legalno provesti sve što joj padne na pamet ili joj netko naredi. Poput holywoodskog filma u kojem vješti odvjetnik oslobađa krivca za nedjelo te tako izvrgava podsmijehu zakone i pravo,tako je i hrvatska verzija demokracije smišljena i izvedena na način da u praksi ukupnu političku moć u državi – sebi prisvaja politička oligarhija na vlasti.
Pritom joj svesrdno pomaže oporba kojoj godi spoznaja o lagodnosti oporbenog mandata u kojem neće raditi ništa,tek povremeno pljuckati iz dosade po potezima vlasti i mirno čekati slijedeće izbore u kojoj joj vlast pada u ruke poput zrele kruške. Prezrele, točnije. Jer – nova hrvatska povijest jest povijest uništavanja vlastite gospodarske osnovice i paralelno zaduživanje. Nakon svake smjene vlasti kao država imamo slabije gospodarstvo,proizvodimo manje i nekvalitetnije, a dugujemo više.
Još je nakaradnije, po suodlučivanje naroda o svojoj sudbini, izvedena predstavnička odgovornost sabornika po izbornim jedinicama. Njihov mandat ne pripada narodu, ne pripada stranci,nego pojedincu – saborskom zastupniku kojeg je na listu (po podobnosti,tko zna kojem zapravo ključu) stavila njegova stranka. Trenutkom ulaza sabornika u Sabor, njemu je zagarantirana četverogodišnja plaća zastupnika i nitko ga slijedeće četiri godine ne može s tog mjesta maknuti, ma što učinio, čak i ako kojim čudom završi u zatvoru zbog nedjela bilo koje vrste.
Ako bi se kojim čudom na političkoj sceni pojavio koji genijalac, koja nova stranka, pokret s genijalnim i provodljivim,realnim idejama,s programima jasnim i najglupljem među nama, a koji rješavaju goruće probleme na idealan način, koji bi zemlju preporodili, morali bismo čekati slijedeće izbore. Odnosno – taman dovoljno dugo vremena za vladajuću političku oligarhiju kako bi ih prokušanim metodama infiltracije, klevetanja po medijima,prijetnjama,ucjenama,kupovinama – razbili u sastavne dijelove!
Dakle, sasvim je jasno kako je narod u hrvatskoj demokraciji tek publika kojoj po pozornici šetaju likovi kojima ni do publike,ni do djela,ni do drame, ni do aplauza, niti do predstave stalo nimalo nije.
A onda je netko upalio svjetlo! I dosjetio se mamca za potencijalne štetočine, čime će ih suzbiti i čime će ograničiti štetu!
Referendum!!!
Smanjena kvota prikupljenih glasova za raspisivanje referenduma i produženje roka za skupljanje. Dvije sitnice. Ali sasvim dovoljne za evoluciju demokracije. Činom zakonske promjene uvjeta za raspisivanje referenduma, suštinski bismo promijenili poimanje politike u Hrvata, odnos izabranih političara prema državi,državnim poslovima i posebno prema narodu u čije ime vlada.
Kao narod, na sve političke, gospodarske,socijalne, razvojne… odluke, imali bismo pravo veta! Odjednom bismo našu Republiku pretvorili u predsjednički sustav u kojem je predsjednik – hrvatski narod.
Imali bismo pravo i na greške, mogli bismo činiti i pogrešne poteze,ali bismo to lakše podnijeli znajući da je to naš odabir. Ovakvo stanje kakvo je danas – da političari donose pogrešne odluke, da za njih ne odgovaraju,a da teret njihovih pogreški plaćamo mi opet bez ikakvog pitanja ili mogućnosti protivljenja – survalo bi se u ropotarnicu povijesti,zajedno s ostalim balastima koji ne pripadaju čovjeku 21-og stoljeća.
Godinama već smo prisiljeni na stavljanje potpisa na ugovore o kreditu, na brzinu i bez vremena za čitanje onog napisanoga sitnim slovima. Sad imamo priliku staviti svojevoljno svoj potpis na zahtjev za promjenom Zakona o referendumu kojeg vladajuća politička oligarhija neće moći,ni smjeti ignorirati. Sav svoj bijes,svoju nemoć,svoj očaj; svu svoju rezignaciju,svu svoju apatiju; svu svoju ljubav, sve svoje nade, sve svoje vizije možemo pretočiti u jedan jedini potpis! Potpis slobodnog čovjeka koji svoju slobodu i odgovornost koja proizlazi iz uživanja slobode preuzima natrag u svoj posjed!
Protivnik potpunosti naše slobode je upravo politička oligarhija na vlasti kojoj bismo tom činjenicom- gospodarenja referendumom – ulili respekt prema narodu u čije ime vlada, respekt prema povijesti i našim tisućljetnim nacionalnim stremljenjima. Kroz medije, potezima iza očiju javnosti, podmetanjima,lažima, infiltracijom u Udruge,Inicijative,Sindikate koji će tu ideju o referendumu pronositi i dovoditi do uspjeha, ta oligarhija će nastojati zadržati apatiju u nama i beznađe.
Na našoj eliti, najboljima od nas koji će stajati iza organizacije skupljanja potpisa je odgovornost za političku budućnost, za evoluciju demokracije, za materijalni,gospodarski i duhovni uspjeh nacije.
Budite je svjesni.
Venlo Vedanta
