VJERO(m)DOSTOJNO

Osvrt na knjigu p.Mije Nikića:Biblijska psihoterapija kao suvremena potreba

Poznato je da je Biblija naj­tiskanija i najprevođenija knjiga na svijetu. Biblija ponajviše zaokuplja povjesničare, kršćane i židove, ali i druge ljude. No zašto vjernici koji sebe nazivaju katolicima nedovoljno proučavaju Bibliju odnosno Riječ Božju? Koliko je katoličkih vjernika uopće pročitalo Bibliju od početka do kraja? Koliko ljudi traži pomoć i služi se Biblijom u svakodnevnom životu? To su samo neka pitanja koja se nameću na spomen Biblije.

Iako je Isus činio nevjerojatna čuda, pretvorio vodu u vino, nahranio gladno mnoštvo s pet kruhova i dvije ribe, čitao misli farizeja i carinika, pronicao život grešnika, istjerivao zloduhe, liječio bolesne i uskrsnuo mrtve, narod ga je pratio i vjerovao samo do časa uhićenja. Što mi danas vjerujemo od onoga što nam svjedoči četvero evanđelista ? Optuženom i osuđenom Isusu većina je okrenula leđa, a izgubili su se i učenici. Iz straha da ne podjele Isusovu sudbinu zatajio ga je i najbliži učenik Petar. Rulja željna kruha i igara, huli i urla: „Raspni ga, raspni ga!!!“. Rulja nije osjetljiva na Isusove patnje, ignorira nedužnost i istinu. Ponavlja li se ta povijesna priča, na razne načine, sve do danas? Na kraju uz Isusa ostaju samo Šimun Cirenac, Veronika, razbojnik na križu, Ivan i Isusova majka. Kad je sve bilo bezizlazno, samo razbojnik iskazuje povjerenje u Isusa! Nakon mnogih životnih uspona i padova čovjek se upita: Želim li biti poput razbojnika s križa ili poput Pilata koji pere ruke? Razbojnik je raskajan i pun povjerenja u Isusa! U sudbonosnom času, potrebno je biti samo pun vjere, poput razbojnika koji priznaje svoje grijehe, koji je jedinstveni branitelj Isusa i koji se Isusu predaje s potpunim povjerenjem! To vrijedi za pojedinca, ali i za cijeli narod.

Knjižica isusovca i doktora znanosti, patera Mije Nikića pod naslovom  Biblijska psihoterapija koju je izdala Zaklada biskup Josip Lang u  Zagreb 2009.godine sadrži odgovore na razna životna i društvena pitanja. Autor je magistrirao dubinsku psihologiju na Gregoriani u Rimu te doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavač je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Objavio je i uredio više knjiga a u ovo razmatranje uklapaju se njegove ranije knjige Psihologija obitelji (FTI Družbe Isusove, Zagreb 2004.) i Krive i prave slike Boga (Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb 2006.). U sažetku i uvodu knjižice Biblijska psihoterapija, pater Mijo Nikić ukazuje da je „Isus postavio temeljna načela uspješne psihoterapije, koja bi i danas mogla i trebala biti aktualna“ (str. 3) te utemeljio uspješne i djelotvorne norme – „daleko prije Freuda i drugih psihoterapeuta“! (str. 5). Kroz desetak poglavlja, kao desetak uvjeta za zdravi psihički život, autor nam ukazuje kako je Isus pozivao narod „na integralno, odnosno cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko“!

Poziva li Isus i danas na obraćenje hrvatski narod? Svakako! Nakon svih teških stradanja u obrambenom Domovinskom ratu nad tim se pozivom trebamo zamisliti!? Jesmo li kao narod izvukli dovoljnu pouku iz ratnih stradanja? Jesmo li uopće svjesni kako su nas upravo bezgranične ratne patnje potaknule na okupljanja i česte zajedničke molitve? Sjećamo li se još kako se narod skupljao u mnoštvu glasnih molitelja, kako je svaki hrvatski branitelj nosio krunicu, kako su u podrumima i rovovima molili i vjernici i nevjernici, kako su se tada događala mnoga obraćenja. Sjećamo li se kako je poslije pet godina stradanja sloboda čudesno i neočekivano uskrsnula u samo dva dana, što nitko tada nije mogao ni očekivati ni predvidjeti. Oslobađanjem Knina 5. kolovoza stigla je sloboda u Božjoj slavi – upravo na blagdan Gospe Snježne! Jesmo li se kao narod na tom čudesnom daru dostojno Bogu zahvalili? Hrvatskom narodu nedostaju važne biblijske poruke kao psihoterapija svakom anarhizmu. Na primjer p. Nikić iz Knjige Brojeva (Br. 14,11) spominje kako se Bog obraća Mojsiju: „Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi ne će vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?“ (str. 46).

Pater Mijo Nikić poručuje kako se „obraćenje mora dogoditi na intelektualnoj razini“, te da je „čovjekova psihička struktura takve naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u načinu razmišljanja“. Naviru moguća pitanja: Je li se psihička struktura u glavama hrvatskih obitelji, muževa i žena, poslije obrambenog Domovinskog rata dogodila u načinu razmišljanja, ponašanja i odnosa prema Bogu? Jesu li pouzdanje i vjera u Boga ostali ukorijenjeni u našim svakidašnjim životima, u našim domovima? Jesu li hrvatska djeca s vjerom u Boga odgojena za budućnost? Tko slijedi volju Božju, istinski je slobodan i samo onaj koji nije žrtva svojih prisila i nagona  poručuje p. Nikić, navodeći poruku sv. Pavla: „Obucite se u oružje što vam ga daje Bog, da mognete izdržati đavolske udarce, jer se ne borimo protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv Vlasti, Poglavarstva i Vrhovništva ovoga mračnog svijeta i protiv zlih duhova koji borave u nevidljivim prostorima“ (Ef 6,11-13). Nije li ovo primjerena po(r)uka svima koji misle da se sudbina hrvatskog naroda raspliće na nekim novim izborima, s nekim novim kandidatom, koji će prethodnika zamijeniti na tronu vlasti? Posve sigurno ne! Jedino pod uvjetom da je novi izabranik iskreni Božji podanik. A takvoga bi hrvatski narod tek trebao izmoliti, poput slobode koja se nekoć izmolila.

Gotovo stalno imamo prigodu u tv-emisijama gledati različite tumače različitih ‘istina’. Uoči svakih izbora njihov se broj povećava, zbog prijavka većeg broja kandidata za ‘spas’ Hrvatske. Bog je stvorio čovjeka za istinu, piše u Biblijskoj psihoterapiji p. Nikić, te kad čovjek laže, buni se njegovo tijelo. „Danas već postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki govornici riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor vlastitih riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok riječima svjesno skrivaju ili maskiraju pravi istinu, njihova ih podsvijest preko govora tijela raskrinkava“, navodi autor. Govorna komponenta čini manje od 35 posto, a neizgovorene poruke tijela čine 65 posto, navodi se interesantna činjenica i potkrjepljuje izvorom: „Albert Mahrabian otkrio je da u cjelovitom utjecaju jedne poruke 7 posto pripada govornom (samo riječi), a 38 posto glasovnom (uključujući ton glasa, moduliranje i druge zvukove), a 55 posto neizgovorenome…“ (str. 30). Iz navedenog proizlazi poruka hrvatskom gledateljstvu neka se usredotoči na mimiku i kamuflažu izgovorenog, pa će i sami zaključiti tko je spontan i iskren govornik, a tko se prenemaže i lažno predstavlja.

Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest, piše autor. Prema II. Vatikanskom saboru „savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“ Takvi bi trebali biti i oni koji zastupaju interese općeg dobra, odnosno interese naroda. Budi slobodan! – poručuje p. Nikić u 9. poglavlju svojih razmatranja. Potkrjepljujući naslov tekst odiše lirskim zanosom: „Sloboda je najveći dar što Višnji Bog nam je dao, pjeva zanosno o njoj naš veliki pjesnik Ivan Gundulić. Sloboda je duboka čežnja i potreba ljudskog srca. O slobodi robovi sanjaju, a pjesnici o njoj zanosno kliču i pjevaju. Sloboda je vrijednost koja daje dostojanstvo i snagu svim drugim krijepostima. Ono što je učinjeno u slobodi i ljubavi ostaje za vječnost. Nažalost, čini se da je puno onih koji slobodu ne shvaćaju ozbiljno, koji je doživljavaju kao mogućnost da čine što se njima prohtije. Neki shvaćaju slobodu kao potpunu neovisnost od Boga. Prema Bibliji to je potpuno izobličenje slobode“, piše autor (str. 62). Time je sve rečeno i po pitanju hrvatske slobode! No, daju se iščitati još neke poruke aktualne hrvatske stvarnosti. Najprije onima koji su se naprasno obogatili: „Samo je ono srce slobodno, koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga…“. A poruka „tko je istinski slobodan čovjek i tko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni“ (str. 62), odjekuje kao posebna zahvala hrvatskim braniteljima koji su žrtvovali svoje živote za hrvatsku slobodu.

Kakav je moj odnos prema Bogu, prema sakramentima, roditeljima i starijima, prema samome sebi i drugome, prema crkvenim zapovijedima i konačno prema stvorenju, svatko može sam istražiti na kraju knjižice p. Mije Nikića – Biblijska psihoterapija. Vrijedno bi bilo da se knjižicom posluže i političari, jer ne kaže se uzalud da za promjenu navika društva i naroda treba poći od samoga sebe. Zato se Biblijska psihoterapija treba promišljati prvenstveno na osobnoj razini, ali moguća su razmišljanja i na razini društva, općeg dobra i u interesu cijelog naroda. Biblijsku psihoterapiju treba čitati s pozornošću i promišljanjem. Posebno zbog toga što Biblija krije odgovore na sva pitanja – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – kako pojedinca, tako i narodne cjeline. Vrijedi zato i za naš hrvatski narod da je Biblijska psihoterapija stalna suvremena potreba.

 

Devetnica svetog Ivana Krstitelja

Sveti Ivan Krstitelj središnji je lik došašća. Kako bi se dostojno pripremili za taj dan savjetujem da onima koji to žele prođu ovu devetnicu jer pisano je:“Što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!“

Prvi dan

UVODNA MOLITVA

Oče svjetlosti, pravo svjetlo dolazi samo od Tebe. Učini me kroz ovu devetnicu sposobnim da ga primim i da me svega prožme. Daj mi tu milost da Tebe u svecima upoznam, ljubim i u Tvojoj ljubavi budem sretan. Po Kristu Gospodinu našem neka tako bude! Amen.

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ?
Rodio se u malom mjestu Ain Karimu. Roditelji su ga isprosili od Boga mnogim molitvama i postovima. Ime Ivan znači MILOST BOŽJA!Ivan Krstitelj bio je rođen 6 mjeseci prije Isusa Krista. Umro je kada mu je bilo 30 godina. Njegovi roditelji su bili Zaharija i Elizabeta, koji su bili već u poodmakloj dobi bez djece, i kad su izgubili svaku nadu da će ih imati, Bog najavljuje rođenje sina. Elizabeta je pošto nije mogla imati djece, iskusila mnoga poniženja zbog oduzimanja blagoslova djece. Bila je dosta postarija, a dijete nikako koje je željela da dođe. Zaharija je pripadao skupini svećenika koji su služili u hramu Gospodnjem. Za vrijeme svoje šestomjesečne službe Zaharija je imao veliku čast da prinese kad u svetištu. Dan kada je Zaharija imao tu priliku bio je početak novog razdoblja u Elizabetinu i njegovom životu.
Gabrijel, Božji posebni glasnik, stajao je pred svećenikom i rekao: «Ne boj se, Zaharija! Tvoje molitve su uslišaše. Tvoja žena Elizabeta rodit će ti sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan.»
Dugo čekanje bilo je nagrađeno. Zaharija i Elizabeta imat će sina. U njihov tihi dom ulazi novi život. Tišinu tog doma zamjenit će tapkanje dječjih nogu i njegov glasni smijeh. Kada je došlo vrijeme Elizabeti da rodi, ona porodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe radovali su se s njom.

MOLITVA PRVOGA DANA
Grešan sam, moj Gospodine. Koliko sam trebao moliti a nisam, molitvom sam se trebao dizati u pravednosti i svetosti, jer si rekao Isuse: «treba moliti i nikada ne prestajati« Sav sam u grijesima, starim i opakim navikama, rastresen i zapleten u ljubavi svijeta, a sve je to što nisam bio ustrajan u molitvi, zato bivam pred Tobom, ali ne mislim na to. Nedostaje mi pobožnosti, pouzdanja i strahopoštovanja.

POKAJANJE:
Oprosti mi, o Bože, što sam toliko neustrajan! Žao mi je što sam lijeno molio, a čitave sate se zabavljao sa drugima, a razgovor sa Tobom mi brzo dosadio, iako
znam da ćeš mi dati sve što molim ako ustrajem. Ljubit ću molitvu, vjerno ću je obavljati, ma kakav posao imao. Molitva će mi biti najvažnija od svega. Nikada više neću biti lijen i mlitav, nemaran u mojim dužnostima. Odlučujem odmah sa sebe zbaciti lijenost te postati revan. Želim i hoću činiti sve dobro kako bi sve više omilio dragom Bogu.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA:
Sveti Ivane Krstitelju, dolazim pred Tebe lijen, trom, mlak, a Ti znaš da se sve to gadi Gospodinu. Molim Te da mi svojim zagovorom izmoliš milost žarke ljubavi prema nebeskom Liječniku, koji će me Tvojim zagovorom sigurno izliječiti, te nijedne rane neće na meni i u meni ostaviti, ako budem uzimao Njegove lijekove i imao Tvoju zaštitu. Sveti Ivane Krstitelju od Boga poslani, pomozi mi svladati moju lijenost, mlitavost, nevjeru i malodušnost!
Glasnice Božji, posvećeni u utrobi majčinoj prisutnošću Blažene Djevice Marije, molim Te za milost (reci svoju potrebu) u ovoj devetnici, da mi se smiruješ i svojim zagovorom izmoliš

5x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

 

 

 

Drugi dan

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ?
Jednoga dana Zaharija je bio u Hramu. Javio mu se anđeo Gabriel i navijestio mu rođenje sina, kojega mora nazvati Ivan. Bog najavljuje rođenje sina ali otac ne vjeruje. Zaharija je zatražio znak da bi to mogao povjerovati, Bog ga zbog njegove nevjere prekorava i privremeno mu oduzima dar govora, anđeo ga zbog nevjere učini nijemim i obeća mu da će s rođenjem djeteta opet zadobiti moć govora. Mnogi susjedi i prijatelji su bili zbunjeni i pitali se: »Što će biti od ovoga djeteta?»

MOLITVA DRUGOG DANA
Koliko se moram samo sramiti što sam već toliko puta izgubio-la milost Božju, i tako zaslužio izgubiti Boga zauvijek svojim smrtnim grijesima, siteći svoja sjetila. Tisuću Ti puta zahvaljujem, o Bože moj, za nezasluženu milost, da me nisi zauvijek odbacio, i sačuvao od tako užasne kazne, koju sam toliko puta zaslužio.

POKAJANJE
Bože moj, žalim iz sveg srca za svaku izgubljenu milost i od sada Te želim ljubiti čisto i vjerno, s Tobom se sjediniti, da me više ništa ne odijeli od Tebe.

ODLUKA
Volim izgubiti sve na svijetu nego da izgubim Boga. Bolje izgubiti sve prije, nego da Boga uvrijedim, i najmanjim grijehom koji krči put grijehu smrtnome.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju prilikom Tvoga rođenja događala su se čudesa, molim za Tvoj zagovor zbog tolikih propuštenih milosti i poziva koje je Bog upućivao meni, a ja odbijao. Molim Te, veliki i čudotvorni zagovornice kod Boga, da mi izmoliš milost da me ljubav Božja neprestano privlači, živu vjeru, čežnju za nebom, a sve varave zabave što donose nesreću i zaslijepljenost mogu zauvijek odbaciti. Amen.

5x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

Treći dan

TKO JE BIO SVETI IVAN
Elizabeta je rodila, a kada je Zaharija na pločici napisao da se dječak ima zvati Ivan opet je progovorio. Na to izgovori ove zahvalne i proročke riječi: «Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj: a ti dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove». Nema sumnje da su ga roditelji odgajali u vjeri svojih otaca i u nadi svoga naroda. Pohađao je sinagogu, mjesto vjerske pouke i molitve, te zajedno sa drugima čitao Sveto Pismo i utvrđivao se u vjeri.

MOLITVA TREĆEG DANA
Gospodine, ostajem miran iako znam da ćeš otkriti moje grijehe i opačine svim anđelima i svim ljudima, te će svi posve jasno moći gledati stanje moje savjesti, sve tajne misli i djela, koja sada prikrivam. O, kada bih to sve uzeo ozbiljno, kako bih onda mogao ponovno otići u grijeh, a sada se pred samim ispovjednikom ispričavam i uljepšavam. Bojim se da svijet moje grijehe ne bi saznao, ah na Božjem sudu će to svi saznati i osuditi me skupa sa Vječnim Sucem ako ih pokorom ne izbrišem. O Bože moj, vječna Istino, što ću reći kada se na sudnji dan otkriju sve opačine moje, neću moći ništa prikriti, opravdati, uljepšati, niti poboljšati. Kako ću samo moći izdržati gledajući sam grijehe svoje u svoj gadosti i rugobi njihovoj.

POKAJANJE
Milosrđe, Gospodine, milosrđe! Smiluj mi se, Isuse, sine Davidov! Smiluj mi se, Isuse sine Marijin! Sagriješio sam i uvrijedio Tebe, Gospodara života i smrti. Ali neću duhom klonuti, jer Ti si po proroku rekao: «Neću smrti grešnika, nego da se obrati i živi.»

ODLUKA
Ne želim imati više nikakve neuredne želje, nego hoću neprestano moliti: Tvoja volja neka se ispunja na meni, po meni i od mene.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju, uzore svetosti izmoli mi milost kod vječnog Suca da me ne pogubi, nego da mi udijeli milost da svoje grijehe oplakujem. Izmoli mi spasonosan strah, živu uspomenu na sud Božji, da ne griješim nikada više, te zadobijem milost da sveto živim te veselo pred Njega dođem. Amen.

5 x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

Četvrti dan

TKO JE BIO SVETI IVAN
Ivan je vrlo rano napustio rodnu kuću i povukao se u pustinju, Ivana je privlačila pustinja, kraj na sjevernom dijelu Mrtvoga mora, pusta zemlja bez vode i hrane, uznemirivana divljim životinjama i vremenskim nepo¬godama. Odlazak u pustinju ima nešto simbolično u sebi:, pokazuje da time s njim počinje nešto novo. Prekid sa ustaljenim načinom života i rada u obitelji, koji je počeo njegov otac davši mu ime Ivan koje do tada nije postojalo u njihovom rodu, sada se nastavlja. Ivan odlazi u pustinju da tu započne dugotrajnu pripravu za svoj životni put. On u sebi osjeća Božji poziv, Bog ga zove da se povuče u samoću, pripremi za veliko djelo – da svijetu navijesti Isusa Krista i s Njim dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju.

MOLITVA ČETVRTOG DANA
Gospodine, iz opake moje navezanosti proistječu mnoge moje pogreške. Često gledam stvari koje zadovoljavaju pohlepu moju, iako one ništa ne vrijede. Svjestan sam da mi moja navezanost na bogatstvo priječi da mogu puno raditi za nebo, za spas svoje duše, pomoć bližnjemu kao i spasu drugih duša. Ne mogu uvidjeti da se upravo iz takve navezanosti rađaju svi moji grijesi te tako činim veliki grijeh propusta, grijeh protiv ljubavi i Tvojih zapovijedi.

POKAJANJE,
Oprosti mi moj Isuse, svaki grijeh propusta, posebno u onim trenucima kada sam mogao činiti dobro a nisam.

ODLUKA
Bože, neću više biti navezan na blago ovoga svijeta, niti ga cijeniti, niti ljubiti, niti ga silovito tražiti.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju, Ti si prije svog rođenja čuo glas Majke Spasiteljeve i još u utrobi majčinoj pozdravio Otkupitelja svijeta time što si proročki zaigrao. Svojim začećem si oslobodio majku svoju od neplodnosti, a svojim rođenjem si razvezao jezik svome ocu. Jedini si od proroka pokazao Otkupitelja svijeta. Štujem te kao Preteču, želim širiti Tvoje štovanje oko sebe, jer znam da nitko nije sposobniji od Tebe da neprestano pripravlja dolazak Isusov. Molim Te i vapim, kao velikom čudotvorcu, pogledaj na sve one roditelje koji traže milost da imaju radost u rođenju svoga djeteta (reci koje roditelje, ili svoju osobnu želju) a Tvojim zagovorom dožive ljepotu i radost u njegovom rođenju, te ga odgajaju u vjeri i nauci Isusa Krista, veličajući Tvoj moćni zagovor. Amen.

5x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

Peti dan

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ
Nakon dugog duhovnog sazrijevanja u pustinji Ivan je započeo svoju službu. Ljude je pozivao da se obraćenjem pripremaju za obećanog Mesiju. Propovijedao je pun žara, zanosno i odriješito. Boravak u pustinji, grubo odijelo od devine kože kojom se Ivan odijevao, hrana koju je uzimao, bili su vidljivi znaci unutrašnje promjene. Ivan je odbacio ustaljen način života ondašnjih Židova, nije pazio na njihove propise o izvanjskoj, prividnoj čistoći, nego se prilagodio vladanju drevnih proroka poput Ilije i pošao jednim putem koji traži odricanje od lagodnog življenja i sebičnih materijalnih interesa, ali budi u čovjeku oduševljenje za više ideale duhovnog života u junačkoj službi pravdi i istini, vjernosti i ljubavi. Privukao je svojim stasom i glasom u pustinju slušateljstvo sa svih strana. Njemu su dolazili ljudi svih zvanja i staleža.
Srž Krstiteljeva propovijedanja sadržana je u onoj Izaijinoj rečenici koju je on veoma snažno ponavljao svojim suvremenicima: «Glas onoga koji viče u pustinji: pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!»
Među Ivanovim slušateljima bili su farizeji i saduceji. Ivan ne MILUJE ONE KOJI MU SE PRIBLIŽAVAJU, iako bi se mogao pohvaliti da ih je dotle dovukao i kad dođu na krštenje farizeji i saduceji, ljudi ugledni i poznavaoci Pisma, cijenjeni od puka, moćni u hramu, sramotit će ih više od drugih:
Zmijsko leglo, tko vas je naučio da bježite od gnjeva što skoro nastaje? Činite, dakle, plod dostojan pokore; a nemojte govoriti u sebi: imamo oca Abrahama. Ja vam kažem da Bog može od samog ovog kamenja podići sinove Abrahamove. Vi što ste se zatvorili u kamene kuće, kao što se zmije sakrivaju pod stijene, vi ste farizeji i saduceji, tvrđi od kamena. Vaš se razum okamenio u slovu zakona i odredima… Okamenilo se vaše sebično srce. Gladnome, što je zaiskao od vas kruha, metnuste u ruke kamen, a kamen baciste na onoga što je sagriješio manje od vas. Vi ste, farizeji i saduceji, oholi kamenovi kipovi koje će moći svladati samo oganj, jer voda samo prede preko vas pa se osuši. Ali će onaj Bog koji je svojim rukama napravio od zemlje Adama, a s pomoću oblutka od pijeska, od praha s ceste, od pećinske stijene moći napraviti druge ljude, druga živa bića, druge svoje sinove, pretvorit će kamen u tijelo i dušu, dok ste vi dušu i tijelo pretvorili u kamen. Nije se, dakle ,dosta okupati u Jordanu. Pranje je spasonosno, ali je samo početak. Radite protivno onome što ste do sada radili, inače će vas obratiti u pepeo Onaj koji bude krstio ognjem.

MOLITVA PETOGA DANA
Kako će samo strog biti Sud Tvoj, Gospodine. O vječni Suce koji ćeš moj život točno istraživati, što sam govorio, što sam radio, što sam vlastitom krivnjom propustio. Nema ništa što se neće ispitati. Ti si vječni Suce sama Mudrost i Svjetlost i znam, pronaći ćeš sve ono što je tajno i skrovito u mom srcu. Znam Gospodine Isuse Kriste da neće postojati ni jedna neuredna misao, za koju Ti ne bi znao i koju ne bi iznio na vidjelo. Jao ga se meni kada vidim svu opačinu svoju. U tvojim očima gledat ću svoje poglede, u rukama svojim nepravde, u ustima svojim laži, svoja ogovaranja, klevetanja, i sve neistine. U tijelu svome budnost, i u pogledu na Tvoju nevinost razabrat ću strašne nepravde i krivnje svoje! Kako ću samo moći izdržati kada to sve budem gledao na Tebi kao ljagu koja Te unakazuje i izaziva srdžbu Tvoju. Kako ću stati pred Tebe, moj Isuse, kada se već sada prikrivam da se ne bi saznalo kako je opako srce moje.
POKAJANJE
Isuse, Sine Davidov, smiluj se, meni grešniku! Presveto Srce Isusovo, imaj samilosti prema meni! Marijo, Majko, Utočište grešnika, moli za mene bijednoga!

ODLUKA
Odlučujem se da ću od ovoga dana strogo ispitivati svoju savjest i bdjeti sam nad sobom.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju, pu¬tokaze vječnog života, izmoli mi vječnu milost da mogu spreman doći pred vječnog Suca. Molim Te žarko napuni sada moju dušu svetim strahom da se ne bojim kada dođem na strašni sud. Amen.

5 X Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

Šesti dan

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ
Sve više je svijeta hrlilo da čuje Svetog Ivana Krstitelja, jer se vijest o njegovom djelovanju brzo proširila, i ljudi su u velikim skupinama hrlili da ga vide i čuju. Ivan je izgrađen duhovno i jak poput proroka Ilije sposoban da ulij e nadu dobrima i potlačenima, a strah i trepet silnicima i tlačiteljima. Njegova riječitost zanijela je svijet, njegova svetost je mnoge zadivila. Židovi su zadivljeni njegovom pojavom i nehotice pomislili: «Da nije on Spasitelj koji treba doći?» Kada su došli iz Jeruzalema pitali su ga tko je:
– Jesi li Ilija?
– Nisam
– Jesi li prorok?
– Nisam
– Jesi li Krist?
– Nisam. Ja sam Glas što viče u pustinji. Za mnom će doći onaj kojem nisam dostojan odriješiti remenje na obući ni pružiti mu sandale. Ja vas istina krštavam vodom, ali ja nisam Mesija. Doći će jači i veći od mene komu ja nisam dostojan odvezati remena na njegovoj obući to jest izuti ga i nositi za njime obuću. Drugim riječima: «Nisam vrij edan ni da se ubrojim među posij ednj e nj egove sluge. Ja vas krštavam vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.» Moje krštenje vodom znači da čovjeku valja očistiti dušu od grijeha. Ali, kao što oganj čisti, što voda ne može oprati, tako će i njegovo krštenje uistinu očistiti dušu od grijeha. To će učiniti Duh Sveti koga čovjek dobiva kod svetog krsta. No Mesija će jednom biti i strog sudac. On ima lopatu u ruci svojoj te će očistiti gumno svoje i skupiti pšenicu u svoju žitnicu, a pljevu će sažeci vječnim ognjem.
Ivan upustinji priznaje i ne zatajava daje on samo Glas. A u Nazaretu je sad već u tridesetoj godini nepoznati Radnik sam stao rukama vezati obuću da pođe u pustinju gdje je govorio Glas što je tri puta odgovorio: nisam. Radnik koji se sprema na put u pustinju k rijeci Jordanu na krštenje da ga Glas Krstitelj proglasi Jaganjcem Božjim koji oduzima grijeh svijeta.

MOLITVA ŠESTOG DANA
Bože moj, koliko se moram stidjeti pred Tobom. Uvijek imam opravdanje iako govorim na Tvoju čast, promišljam da li će to biti u moju korist. Ako što dobro činim običajem proračunavati, da li neće patiti moj dobar glas, da me neće svijet osuditi, da me za sve to ne zadesi neka vremenita šteta ili kakva suproština. Uvijek se želim zauzeti za Tebe samo onda kada će svatko moj postupak hvaliti, odobravati, kad mi nije preteško, niti kada bi se kakva žrtva od mene zahtjevala.

POKAJANJE
Kajem se, Bože moj, što sam to toliko puta radio. Oprosti mi što sam uvijek sebe cijenio, kao da sam prvi i najbolji od svih, te tako tražio svoju čast.

ODLUKA
Želim popraviti svoj život i djelima očitovati svoju vjeru, učiniti mnogo dobrih dijela, raditi za Nebo. Svim srcem želim zagrliti vjeru odlučnom voljom, tako da vjera vodi moja dijela.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju, preporučujem Ti svoje duhovne potrebe i molim Te da mi izmoliš milost da Isusa što bolje upoznam, ljubim i slijedim. Zahvaljujem Ti tisuću puta na prekrasnim riječima što si mi ih dao, Tvoj me primjer potiče da moram govoriti uvijek istinu na slavu Božju, iako bi me svijet radi toga progonio i osudio.

5 x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

Sedmi dan

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ
Propovijedanje Svetog Ivana i krštavanje, kao i cijeli njegov život, stajali su u službi ovog poslanja: pripremiti ljude da upoznaju i prihvate Isusa Krista kao jedini izlaz iz ugroženosti i ništavila ovoga života time što prihvate ponuđeno izmirenje i ostvare zajedništvo s Bogom kao konačnim ciljem i smislom svog poslanja. Da bi sve to ostvario Ivan je najprije NEUMORNO PROPOVIJEDAO. U svojim propovijedima tražio je unutrašnju promjenu, promjenu mišljenja, koja pogađa cjelokupni čovjekov život i djelovanja. Isticao je i tražio da se uloži napor i odricanje da bi drugačije gledali, vredonovali i prosuđivali sebe, svijet i ljude, svu stvarnost života, kao i svoju sudbinu. Tražio je to da se mora postati svjestan sebe, uvidjeti da uz svu svoju veličinu koju imamo, dobra djela, još uvijek neizgrađeni, grešni ljudi, pobijediti grijeh, prolaznosti u ništavilu besmisla i smrti. Promjena mora potpuno prožeti čovjeka, sve do njegove misli i tu zapaliti svjetlo vjere i pouzdanja da je, unatoč našoj grešnosti, prolaznosti i smrti, moguće živjeti u miru budući da je Bog u Isusu Kristu došao na ovaj svijet kao Svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka (Iv 1,9) i da svima koji ga prime daje moć da postanu djeca Božja (Ivi,12)

MOLITVA SEDMOGA DANA
O Bože moj, valja mi se tresti od pakla, budući da je pakao mjesto vječnih muka, gdje su najstrašnije grozote, vječno i neprestano psovanje, proklinjanje i mržnja Boga. Zauvijek gorjeti u paklu je strašno, i još strašnije svoga Boga nikada više ne gledati i uživati. O Bože moj, kako sam samo lud kada sam te toliko puta mogao uvrijediti i tako se svojom zloćom izlagao strašnoj pogibelji vječnog prokletstva.

POKAJANJE
Ponizujem se, o Bože moj, pod Tvojom najsvetijom pravednosti, oprosti mi i smiluj se, Tvoje milosti nisam dostojan.

ODLUKA:
Pakao neka mi od sada lebdi pred očima, da se potaknut ovom mišlju iz sveg srca kajem i počnem mrziti svaki grijeh.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOM IVANU KRSTITELJU
Sveti Ivane Krstitelju, ljubitelju naših duša izmoli mi milost nutarnje promjene moje duše i moga srca i od strašnih paklenih muka sačuvaj, a od svakog smrtnog grijeha zaštiti. Amen.

5x Oče nas, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog lvana Krstitelja

 

Osmi dan

TKO JE BIO SVETI IVAN KRSTITELJ
Ivan nije trpio laži i pretvaranja. U svojoj posvemašnoj zauzetosti za Božju čast, s jedne strane za dobro ljudi preko pravog obraćenja, služio se i drugim oštrim riječima opomene i prijetnje. Zbog toga mu neki zamjeraju i kažu da je bio prema ljudima prestrog, no, on je bio i prema sebi strog živeći pokornički. Bio je protiv nasilja i nereda jer vojnicima govori: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom». Sveti Ivan se obraća svojim slušateljima i uporno je od njih tražio UNUTARNJU PROMJENU, KOJA NE OSTAJE SAMO NA POVRŠlNI I NE RAĐA SAMO PRIVIDNIM POKAJANJEM. On je propovijedao preobražaj srca i duše u najdubljim i najskrovitijim predjelima.

MOLITVA OSMOG DANA
Gospodine, znam da od svih djela milosrđa nema djela izvrsnijeg od toga da se spasi duša iz sotonskih kandži i opet postane dijete Božje. Nista ne činim, samo gledam sebe i ne brineći se za moju slabu vjeru. Patnje izbjegavam što najbolje mogu, umjesto da se veselim i radujem što imam tako dobrog Pastira. Jao ga se meni na sudu Božjem kada mi budeš predbacio moju nemarnost i kada me budeš strogo ispitivao što se za spas bližnjega nikako nisam brinuo, premda si Ti Bože to od mene tražio.

POKAJANJE
Tisuću puta Te molim, oprosti mi, moj Isuse, kada sve što radim ne pitam za savjet Tvoga Svetoga Duha, nego radim po svojoj volji i svojim sklonostima, pa stoga ni ne napredujem u kreposti niti pridobijem koju dušu za nebo.

ODLUKA
Ne želim ništa od sada poduzimati, a da prvo ne zazovem Duha Svetoga, da mogu za sebe i za bližnjega svoga uspješno i spasonosno raditi. U duhu ljubavi ću opominjati i opomene primati.

MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Sveti Ivane Krstitelju, predajem Ti dušu svoju, da vazda bude u Tvojim rukama, da s njom upravljaš i Tvojim zagovorom dođem do spoznaje da cijenim dušu svoju, shvaćajući da ništa tako nije vrijedno kao ona. Budi moj pomoćnik a mene učini revnijim za spas duša, te više nikada ne ostanem miran vidjevši svoga brata i sestru u grijehu a ne nastojim opomenuti, ukoriti, za njih moliti i pokoru vršiti kad sto sagriješe i time posvjedoćiti pravu ljubav prema bližnjemu i Bogu, imajući u vidu da više vrijedi pridobiti jednu dušu nego zadobiti čitav svijet. Ne dopusti mi nikada da živim samo za sebe niti da umrem za samog sebe. Sveti Ivane, pretečo Kristov, izmoli mi tu milost.

5 x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

 

Deveti dan

Nakon što su Ivanovi učenici otišli, Isus je stao govoriti o Ivanu.
– Tko je taj čovjek kojeg ste išli gledati u judejsku pustinju? Upitao ih je. Jeste li ga našli slaba kao trsku koju ljulja svaki dašak vjetra? Jeste li ga našli odjevena u skupu odjeću? Niste! Oni koji žive u raskoši u palačama su, a ne vani u pustinji! No jeste li našli proroka? Tako je! I više od proroka. On je taj o kome govori Sveto Pismo kad kaže: Gledaj! Šaljem glasnika svoga pred tobom, da ti pripravi put. U čitavom ljudskom rodu nema većeg od Ivana. A ipak, i najmanji građanin Božjega kraljevstva veći je od njega.
I svi koji su čuli propovijedi Ivana čak i oni najopakiji, priznali su da su Božji zahtjevi pravednosti ispravni, te ih je Ivan krstio, sve OSIM farizeja i učitelja Mojsijeva zakona. Oni su odbacili što je Bog nakanio s njima i nisu htjeli da ih Ivan Krsti.

MUČENIŠTVO SVETOG IVANA KRSTITELJA (29. KOLOVOZA)
Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio:
– «Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.»
Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je daje pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato gaje štitio. Kad bi ga slušao odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao. No dođe, zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidje Herodu i gostima. Kralj reče djevojci:
– Išti od mene što god hoćeš i dat ću ti. I zakle joj se: Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pola moga kraljevstva. Ona izađe te reče svojoj majci: – Što ću tražiti?
– Glavu Ivana Krstitelja, odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.
To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti.
Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te gapoložiše u grob. Mk 6,17-29.

MOLITVA DEVETOG DANA
O Bože moj, prema veličanstvu tvome ja sam ništica. Koljena prigibam pred Tobom i ispovijedam da sam grešan i da se ničim opravdati ne mogu. Jedino što mogu učiniti to je da se pouzdam u Tvoje milosrđe, jer ako mi se ne smiluješ pogiboh. Zahvaljujem Ti do sada što nisam pao u ruke Tvoje pravednosti, te bi već bio u užasnim mukama gdje bi mi se sami vragovi radovali. Jedva da bi osuda bila izrečena, a oni bi mi se rugali, gnjavili, zlostavljali, ismijavali, i grozno me mučili. Zahvaljujem Ti milosrdni Isuse, što me do sada sačuva od vječnog ognja i jauka, plača i škrguta zuba. Amen

POKAJANJE
Milosrdni Isuse, oprosti mi svaku moju oholost i nadutost, svako moje isticanje sebe i zataju Tebe.

ODLUKA
O Isuse, Milosrđe moje, hvala Ti za Tvoju strpljivost Započet ću od danas svet život, i sve ću radi svojih grijeha prihvatiti i primiti, kao pokoru i brinut ću se od sada da ne prijanjam uz one stvorove koji me zavedoše na grijeh.
MOLITVA ZA ZAGOVOR SVETOG IVANA KRSTITELJA
Hvalospjev Zaharijin (Lk 1.68-79)
Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov,
što pohodi i otkupi narod svoj, podiže nam snagu spasenja
u domu Davida sluge svojega, kao što obeća na usta
svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših
i od ruke sviju koji nas mrze: iskazati dobrotu očima našim
i sjetiti se Saveza svetoga svojega, zakletvom kojom se zakle Abrahamu,
ocu našemu: da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.
Da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi
Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.
Slava Ocu…

Sveti Ivane Krstitelju, Ti pozivaš da slijedim Krista, da idem za Njim, i želiš biti moj vodič. Na kraju ove Devetnice, želim Ti iz sveg srca zahvaliti za sve milosti koje ćeš mi isprositi od Milosrdnog Srca Isusovog svojim zagovorom, prikazujući mu svoj život od navještenja i rođenja do mučeničke smrti. Moje srce je radosno jer ima velikog zagovornika na nebu i čvrsto vjerujem da ču zadobiti Tvojim zagovorom milost za koju Te u ovoj Devetnici molim. Amen.

5 x Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu…
Litanije Svetog Ivana Krstitelja

MOLITVA NA KRAJU DEVETNICE
Zahvaljujem Ti, Oče, na svim Tvojim darovima. Molim Te: svojim poticajima prethodi sve moje djelovanje i prati ga svojom pomoću. Kao što sam s Tobom započeo tako da po Kristu s Tobom i sve završim. Amen.
POST NAM OTVARA POGLED ZA SPOZNAJU DA JE BOG U NAMA I DA POSTOM VEĆ SUDJELUJEMO U BUDUĆOJ STVARNOSTI U BOŽJEM KRALJEVSTVU. MONASI TU MISAO DALJE RAZVIJAJU TAKO ŠTO SVOJ ŽIVOT OPISUJU KAO “VITA ANGELICA”, KAO ŽIVOT SLIČAN ANĐEOSKOM. POST JE PUT DA BI KAO ANĐELI STALNO ŽIVJELI U PRISNOM ODNOSU S BOGOM. TAKO ANATAZIJE KAŽE:
POST JE ŽIVOT ANĐELA, KOJI ONE ŠTO MU SE PREDAJU PREMJEŠTA U KRALJEVSTVO ANĐELA.

Krive ili iskrivljene slike Boga

Vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu nađe sigurnost i mir, dok krive slike Boga uzrokuju bježanje od Boga ili pobunu protiv njega, a samim time mogu uzrokovati duševne poremećaje. Najprije donosimo deset krivih slika Boga:

 

  1. Nemoćni bog – jest bog koji ne može promijeniti ovaj svijet i ne može ostvariti sve ono što zamisli i zaželi. On može biti dobar i dobronamjeran, ali pred ljudskom i demonskom zloćom on ostaje nemoćan. Ima ljudi koji vjeruju u Boga, ali mu se ne mole jer ne vjeruju da on može promijeniti njihovu sudbinu.
  2. Nemilosrdni i okrutni bog – osoba koja u svojoj psihi nosi sliku okrutnoga boga koji kažnjava bez milosrđa ne može u sebi razviti istinsku ljubav prema takvome bogu. Istina je da Bog kažnjava zlo, ali je pun milosrđa prema čovjeku pa i tada kad on čini zlo.
  3. Deistički ili nezainteresirani bog – deistički je bog nezainteresiran koji nema vremena ni volje za brigu o ovome svijetu.
  4. Trgovački bog – jest bog s kojim se može pogađati, trgovati kao na tržnici. To je bog koji je doduše, moćan, ali sve njegove usluge moraju se skupo platiti. Takav bog ništa ne poklanja. Sve treba zaslužiti, odnosno kupiti.
  5. Magijski bog – sliku magijskoga boga imaju u sebi one osobe koje misle da na boga mogu utjecati nekim svojim magijskim formulama. Magijski bog jest bog koji bi trebao meni služiti.
  6. Demonizirani bog – je najdestruktivnija slika Boga. Demonizirani bog je bog koji mrzi, laže i ubija. Takav bog progoni čovjeka. Takvog boga čovjek ne može ljubiti . Od takvog se boga bježi i njega se mrzi. Iako rijetko, ipak je moguće da pojedinci u svojoj psihi nose i takvu sliku boga.
  7. Sekularizirani bog – u jezgri sekularizirane slike Boga nije pravi Bog, nego neka ovosvjetska stvarnost koja poprima božanske atribute i daje varavu nadu tamo gdje bismo zapravo trebali biti razočarani. Tako država ili vođa mogu poprimiti atribut svemoći. I neograničeno povjerenje u znanost da će ona riješiti sve probleme čovječanstva dovodi do idoliziranja ovosvjetske stvarnosti koja na kraju razočara čovjeka jer ne može ispuniti njegova očekivanja.
  8. Nepouzdani i ćudljivi bog – biće je koje nije uvijek dobro raspoloženo. Apsolutni vladar koji neke bez zasluge predodređuje za ljubimce, a druge za propast. To je bog na kojega se čovjek ne može osloniti. Takav bog može čovjeka i razočarati pa se prema tome, na njega ne može uvijek računati.
  9. Moralizirajuća slika Boga – to je bog koji sitničavo i osvetljivo bdije nad izvršavanjem zapovijedi. Jao onome koga zateče u kakvoj pogrešci. Pedantni bog koji pažljivo proračunava bilancu nad knjigom života svakog čovjeka.
  10. Preozbiljni i mrzovoljni bog – ima osoba koje sve shvaćaju preozbiljno, koje se ne znaju šaliti, koje najčešće izgledaju mrzovoljno s mnogo elemenata depresivne osobnosti. Takve osobe i Boga doživljavaju kao strašno dalekog koji se ne zna i ne želi šaliti, koji je nezadovoljan i mrzovoljan jer ljudi ne žive kako bi on želio.

 

Umijeće opraštanja

 

Ima mnogo pogrešnih shvaćanja opraštanja i nejasnoća na tom području. Pogrešni pojmovi na tom području koče istinsko dozrijevanje osoba koje bi inače htjele oprostiti. Evo nekih spoznaja na tom području.

 

  1. oprostiti ne znači zaboraviti –Puko zaboravljanje uvrede ne liječi našu „ranjenu“ prošlost, nego je samo „pokopa“ u podsvijest, odakle će putem raznih prisila i psihosomatskih bolesti trajno uznemirivati našu dušu i tijelo. Samo iskreno oproštenje ima moć ozdraviti naše pamćenje tako što uklanja prisilu podsjećanja na zadanu ranu. Osoba koja je istinski oprostila, oslobađa svoje pamćenje za nove i kreativne misli. Prema tome, oni koji kažu:“Opraštam, ali ne zaboravljam“, daju dokaz dobroga duševnoga zdravlja. Budući da su svjesno i slobodno oprostili uvredu, podsjećanje na nju ne uzrokuje nove patnje, nego donosi radost i povećava osjećaj osobne vrijednosti što se uspjelo pobijediti samoga sebe.
  2. Oprostiti ne znači zanijekati zadobivenu uvredu- Ima osoba koje svoju patnju i rane koje su im drugi nanijeli nastoje ukloniti obrambenim mehanizmima nijekanja. Takve osobe jednostavno ne žele priznati da ih je netko uvrijedio, jer bi im takvo priznanje uzrokovalo patnju i poniženje. Zanijekati pravo povrijeđenih osjećaja da svoju patnju iznesu na vidjelo znači osakatiti svoju osobnost i pripremiti plodno tlo za pojavu raznih duševnih bolesti, kao što je na primjer depresija.
  3. Opraštanje traži čitavu osobu – čin istinskog oproštenja nije djelo same volje. Ono traži čitava čovjeka. Katkad susrećemo osobe koje vrlo lako i brzo opraštaju, ali se poslije pokaže da su to učinile samo riječima iza kojih nije stajalo srce. U evanđelju po Mateju Isus nas poziva da svatko od srca oprosti svome bratu. ( Mt 18,35).
  4. Oproštenje ne može biti silom iznuđeno – autentično je oproštenje slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto ili iznuđeno. S tim u vezi sveti Pavao kaže:“ Kao što je Gospodin i vama oprostio, tako i vi!“ (Kol 3,13).
  5. Oprostiti ne znači vratiti se u stanje prije uvrede – Kad se jednom kruh ispeče, ne može se od njega više imati brašno. Nakon bolne uvrede koja je ostavila rane na duši nemoguće je glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Ne isplati se uspostavljati stare odnose na laži, nego treba biti svjestan nove stvarnosti koja je nastala uvredom i oproštenjem i na njoj onda graditi nove i kvalitetnije odnose.
  6. Oprostiti ne znači odreći se svojih prava – da naše oproštenje ne bi postalo „zaklon zločincu“, moramo se truditi da ga ne poistovjetimo s predajom pred nepravdom, posebno kad težimo tomu da olako pružimo i „drugi obraz“. Oproštenje koje ne pobijedi nepravdu nipošto nije znak snage i hrabrosti, nego je zapravo, znak slabosti i krive tolerancije. Takvo bi oproštenje ohrabrivalo zločince i stvarno im služilo kao zaklon njihovoj zloći.
  7. Oprostiti drugomu ne znači ispričati ga – jedno od pogrešnih shvaćanja oproštenja je naivno ispričavanje osobe koja nas je uvrijedila. Iako toga nismo svjesni, ovdje je ipak riječ o sebičnoj motivaciji da ispričamo osobu koja nam je nanijela patnju kako bismo manje patili. Naime, veću bol u duši osjećamo tada kad smo sigurni da nas je netko svjesno i slobodno uvrijedio, nego kad znamo da je to učinio u neznanju ili pod nekim pritiskom izvana.
  8. Oproštenje nije demonstracija moralne nadmoći – ima osoba koje opraštaju kako bi tim činom dokazale svoju moralnu nadmoć i tako ponizile osobu kojoj „opraštaju“. Tako se pod prividom velikodušnosti može vrlo lako kriti težnja za vladanjem nad drugima.
  9. Oprostiti ne znači staviti na Boga svoju odgovornost – reći da oproštenje pripada samo Bogu znači svoju odgovornost pripisati Bogu, a sebe izuzeti od odgovornoga stava koji moramo sami donijeti. Ima i onih koji mole Boga da oprosti onima koji su ih uvrijedili, a oni sami to ne čine. Misle kako će to Bog umjesto njih učiniti. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom. Za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato:oprosti da u sebi oslobodiš sile ljubavi.

 

 

OSNOVNA NAČELA SOCIJALNOG NAUKA CRKVE

Socijalno učenje Crkve je oblikovalo tijekom povijesti određena načela kao smjernice za konkretno djelovanje na raznim područjima života. Ta načela žele biti putokaz kršćaninu, ali i svakom čovjeku dobre volje kao i Crkvi kako postupati u ovom trenutku povijesti. Riječ je o temeljnim postavkama koje se mogu pronaći u raznim socijalnim dokumentima Crkve.No, danas unatoč postojanju razrađenog Socijalnog nauka Crkve, koji predstavlja zapravo prema mome mišljenju konkretizaciju Isusove zapovijedi ljubavi, nije rijetkost čuti od pojedinih kršćana onu famoznu rečenicu:“Izbacit ćemo te na ulicu.“Tako su i sami kršćani izloženi trkeljanju onih koji ne shvaćaju da je Socijalni nauk Crkve zapravo konkretizacija Isusove zapovijedi ljubavi.No, ovdje ne bih ulazio koji su to likovi zapravo, ali znaju kršćani i čuju to trkeljanje i ne treba im na to posebno ukazati. U socijalnim dokumentima Crkve mogu se pronaći sedam načela. To su slijedeća načela: dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, princip općeg ili zajedničkog dobra, supsidijarnost, solidarnost, sudjelovanje, povlaštena briga za siromašne.

1.Načelo:Dostojanstvo ljudske osobe

Danas se u svijetu puno govori o dostojanstvu čovjeka, bilo da se ono poštuje, bilo da je riječ o kršenju dostojanstva čovjeka. Slično je i kod nas u Hrvatskoj. Ne samo u medijima, već i među pučanstvom, u poduzećima, u različitim većim ili manjim skupinama, često je u središtu zanimanja čovjek koji je ugrožen u svojim pravima ili pak ne može živjeti dostojno čovjeka. Sve je veća nezaposlenost u svijetu i kod nas, otežano školovanje.

Od pape Lava XIII. i njegove socijalne enciklike “Rerum novarum“ (1891. godine) socijalno učenje Crkve se bavi čovjekom i njegovim odnosima prema drugima, osobito se bavi čovjekom u društvu, gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, politici.Kao primjer spomenimo: u središtu zanimanja pape Lava XIII. je čovjek radnik druge polovice 19. stoljeća. U centru razmišljanja pape Pija XI. je čovjek s kraja 20-ih i početka 30-ih godina našega stoljeća, koji je razapet između opasnih ideologija dospio u tešku gospodarsku krizu.

Pokojni  papa Ivan Pavao II. u središte svojih razmišljanja stavlja čovjeka u odnosu na rad, gospodarske sustave, državu, demokraciju. U enciklici “Centesimus annus” Papa razmišlja o dostojanstvu čovjeka nakon povijesnih promjena u bivšim komunističkim zemljama srednje i istočne Europe.Temeljno načelo društvenog nauka Crkve jest dostojanstvo ljudske osobe.Dostojanstvo ljudske osobe temelji se na činjenici da je čovjek stvoren na sliku Božju. Za tog i takvog čovjeka, za svakog čovjeka treba se zauzimati Crkva na socijalnom području. Zbog čovjeka se Crkva bavi socijalnom problematikom. Čovjek kao razumno i slobodno biće, kao subjekt prava i dužnosti je prvi princip i možemo reći srce i duša socijalnog nauka Crkve. To je načelo koje u svojem antropološkom sadržaju čini izvor drugih principa koji konstituiraju socijalni nauk Crkve. Čovjek kao osoba je subjekt i centar društva.

Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života. Postavlja se pitanje kakvog čovjeka i kakav je njegov odnos prema društvu? Traži se poštivanje ljudske osobe, poštivanje drugoga i drugih, a osobito nemoćnih, napuštenih i potrebnih. Koncilski dokument govori o tome kako se poštivanje i ljubav moraju “protegnuti i na one koji drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog” (“Gaudium et spes“, br. 28).

Ljudsko društvo je predmet socijalnog učenja Crkve zato što se Crkva ne nalazi izvan ili iznad ljudi koji su međusobno povezani, nego egzistira isključivo u njima pa stoga i za njih. Tu se postavlja kao bitno pitanje odnos osoba – društvo. U odnosu ‘osoba – društvo’ socijalni nauk je uvijek stavljao naglasak na centralnost osobe. Drugi vatikanski koncil izriče tradicionalno shvaćanje Crkve: “Iz društvene naravi je očito da su rast ljudske osobe i razvoj samoga društva ovisno jedno o drugome. Počelo, naime, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života. Društveni, dakle, život nije čovjeku nešto pridodano. Zato on u povezanosti s drugima, uzajamnim uslugama i dijalogom s braćom razvija sve svoje sposobnosti i može odgovoriti svome pozivu” (GS, br. 25). Upravo zato što je u socijalnom nauku Crkve “osoba” u središtu, to učenje je u suvremeno vrijeme često izricalo kritičko-proročko viđenje s obzirom na neka društva i društvene poretke, kao i s obzirom na organizaciju rada, politike, gospodarstva. Potrebno je više pozornosti posvetiti socijalnim strukturama i institucijama u svijetlu etičkih i moralnih principa. Čovjek živi u društvu, u zajednici. Njegovo mijenjanje vezano je i uz mijenjanje zajednice. Nažalost u kršćanskom ambijentu se još uvijek najviše naglasak stavlja na ono loše u pojedincu a zanemaruje se zlo u određenoj socijalnoj strukturi ili općenito u društvu. Misli se da je dovoljno promijeniti pojedinca. Treba staviti naglasak i na nepravedne strukture.Treba naglasiti da je za obnovu-promjenu na bolje potrebno mijenjati kako strukture tako i čovjeka pojedinca.Danas se veliki naglasak stavlja na promjenu “struktura”, a zaboravlja se “promjena” čovjeka-pojedinca.

2.Načelo:Ljudska prava

Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava! Treba priznati da uvijek nije bilo tako. To najbolje ocrtava tekst dokumenta Papinske komisije “Iustitia et pax”, koji je prihvaćen 1974. godine, a tiskan 1975. godine. Dokument pod naslovom “Crkva i ljudska prava” govori da je bilo vremena “u povijesti Crkve u kojima se ljudska prava riječju i djelom nisu jačala i branila odgovarajućom jasnoćom ili energijom. Danas je Crkva po svojem nauku i svojoj djelatnosti važan činitelj na području ljudskih prava. Njezin se doprinos vrlo cijeni i društvo traži njezin savjet kako bi se ukupan trud oko punog priznanja ljudskih prava mogao pokazati djelatnim i plodnim“.

Objašnjenje za oprezan, neodlučan i često negativan stav Crkve u odnosu na ljudska prava citirani dokument vidi u slijedećem: “Duboke promjene izazvane novim idealima slobode, napretka i obrane ljudskih prava u prosvjetiteljstvu i francuskoj revoluciji, sekularizacija društva nasuprot klerikalizmu, neosporna nužnost suprotstavljanja indiferentizmu, naturalizmu i prije svega totalitarnom i antiklerikalnom laicizmu (liberalnom u mišljenju, ali neprijateljskom prema svakoj religiji): sve to često je ponukalo pape na oprez i odbijanje, a ponekad čak i na otvoreno neprijateljstvo i osudu” .

Prvi papinski službeni tekst koji je izrijekom posvećen ljudskim pravima je socijalna enciklika pape Ivana XXIII.Pacem in terris” (1963. godine), u kojoj se nabraja katalog ljudskih prava. Tako se spominju: pravo na život i životno uzdržavanje, moralna i kulturna prava, pravo na štovanje Boga, pravo na slobodan izbor životnog prebivališta, prava u privrednom smislu, prava na stvaranje zajednice, pravo na iseljavanje i useljavanje, kao i prava političkog sadržaja.Sva ta prava temelje se na dostojanstvu ljudske osobe.

Za ljudska prava je važan dokument II. vatikanskog koncilaDignitatis humanae“, o vjerskoj slobodi (1965. godine). Nakon Koncila treba spomenuti poruke dviju biskupskih sinoda: “O pravdi u svijetu” (1971. godine) i “Poruka: prava čovjeka i pomirenje” (1974. godine).

U dokumentu “O pravdi u svijetu” treba istaknuti samokritički pogled: “Budući da se Crkva obvezala da svjedoči za pravdu, onda ona i zna i priznaje da onaj koji prisvaja pravo da ljudima govori o pravdi mora ponajprije sam stati pravedan pred njihovim očima” (br. 41). Isti dokument kaže: “Na vlastitom području Crkve svako pravo mora se bezuvjetno poštivati” (br. 42).

U drugom spomenutom dokumentu spominje prava koja su naročito ugrožena: pravo na život, pravo na hranu, socijalno-ekonomska prava, politička i kulturna prava, kao i pravo na slobodu vjere.Ako je enciklika “Pacem in terris” povelja prava čovjeka, druga enciklika “Populorum progressio” (1967. godine) je povelja prava siromašnih naroda.

Tako smo dospjeli do problema ugrožavanja ljudskih prava. Upravo spomenuto ugrožavanje može se označiti kao ugrožavanje inflacijom govora o ljudskim pravima. Brojnim formulacijama ljudska se prava mogu isprazniti od sadržaja, mogu se isprazniti od sada bar pojmovno sigurnih ljudskih prava, a može se još više zaoštriti konkurencija između pojedinih ljudskih prava i tako na kraju učiniti medvjeđa usluga ljudskim pravima i čovjekovu dostojanstvu.

Sljedeća je velika opasnost za ljudska prava u njihovoj reinterpretaciji tj. njihovu instrumentaliziranju. Najpoznatiji i za to najznačajniji primjer jest značenje ljudskih prava unutar marksizma-lenjinizma. Dok u slobodno-demokratskim ustavima ljudska prava predstavljaju subjektivna, individualna prava pojedinca, koja mu priznaju snagu ljudskog bića i mogu vrijediti i protiv države, u marksizmu-lenjinizmu ljudska su prava odobrenje države pojedincu da može ispunjavati svoju funkciju kao dio kolektiva. Dakle, tu nema prirođenih, neotuđivih ljudskih prava.

Druga je opasnost za ljudska prava u tome što se ona upotrebljavaju kao oružje u ideološkoj borbi. Time se u nekoj vrsti fiksacije na isključivo neprijateljevo ugrožavanje ljudskih prava previđa ugrožavanje istih prava na vlastitoj strani, tj. takve se povrede prava u svojoj sredini zanemaruju. Ovdje moramo prevladati, tj. izbjeći farizejski govor o ljudskim pravima i najprije počistiti pred svojim vratima, odnosno ukloniti gredu iz vlastitoga oka prije no što se latimo trna u oku svojega bližnjega. Napokon, treba spomenuti još jednu vrstu ugrožavanja ljudskih prava koja je također slična farizejstvu: riječ je o gotovo inflacijskom verbalnom priznavanju ljudskih prava u dokumentima i govorima nasuprot nepoštovanju ljudskih prava u praksi. O poštovanju i ovdje će najbolje svjedočiti djelo. Na to smo svi mi pozvani.

 

 

3. Načelo:Opće ili zajedničko dobro

Opće dobro može se opisati kao skup onih društvenih uvjeta koji dopuštaju i pospješuju razvoj čovjeka kao osobe. Ono nadilazi privatni interes i neodvojivo je od dobra ljudske osobe, a obvezuje javne vlasti da priznaju, poštuju, štite i promiču ljudska prava i omogućavaju ispunjavanje određenih dužnosti. Ostvarivanje zajedničkog dobra može se smatrati samim razlogom postojanja državnih vlasti koje su dužne ostvarivati ga na dobrobit svakog čovjeka i svih građana.

Drugi vatikanski koncil je kategoričan kada kaže: “Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenjivim okolnostima uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati kao zajedničke, u tom smislu sto one mogu koristiti ne samo njemu jednome nego također i drugima” (GS 69).

Svakom čovjeku treba biti omogućen pristup općem dobru. Za opće dobro je svaki čovjek odgovoran. Zajedničko dobro nije nešto iz čega “samo uzimam za sebe”, nego je to nešto u što “ulažem”, dajem svoj nezamjenjiv dio. Pravo na zajedničko dobro, tj. na uvjete “smirenog i normalnog života” u kojem će se nesmetano razvijati ljudska osoba, jedno je od temeljnih prava čovjeka.

Onome koji nema ne daje se iz samilosti, iz svojeg suviška, nego jer to njemu-zbog zajedničkog dobra pripada. Enciklika pape Pavla VI. “Populorum progressio” poziva se u ovom slučaju na riječi sv. Ambrozija: “Ne daješ od svoga kad daruješ siromahu, nego mu vračaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima, ti svojataš za sebe. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima” (Populorum progressio 23).

Mahatma Gandhi, poznati borac za ljudska prava i slobodu govorio je: “Mislim da smo na više načina tati. Uzmem li nešto sto mi nije potrebno i to zadržavam, možda to kradem nekomu drugomu komu je to jako potrebno. Kad bi svatko uzimao samo što mu je potrebno, a ne više, u svijetu ne bi bilo materijalne bijede, nitko ne bi umro od gladi. Dokle god zadržavamo tu nejednakost, tati smo” (Citirano prema B. Häringu, Kristov zakon 3., str. 204, bilj. 108).

4. Načelo:Supsidijarnost

Dolazi od lat. Subsidium = pripomoć, ispomoć. Čovjek je nosilac temeljnog društvenog života, a društvene strukture su pomoć – ispomoć.
To načelo nalazimo u enciklici Pija XI.Quadragesimo anno” (1931.), a znači da ono što može učiniti niža instanca ne treba činiti viša. Viša instanca nastupa onda kada niža nije u mogućnosti vršiti svoju funkciju. Ako bi niža instanca bila nesposobna tada viša instanca mora omogućiti nižoj da ponovno bude sposobna preuzeti svoju ulogu (usp. Quadragesimo anno, br. 80-81).

5. Načelo:načelo solidarnosti

Ovaj princip nije nešto treće između individualizma i kolektivizma nego jedan novi odnos između osoba, socijalnih grupa i društva općenito. Po načelu solidarnosti svaka osoba kao član društva nerazdvojivo je vezana uz sudbinu samog društva i, u snazi Evanđelja, uz sudbinu spasenja svih ljudi.

Svoj temelj ovo načelo nalazi u dostojanstvu ljudske osobe i u njezinoj temeljnoj dimenziji zajedništva. To načelo govori da je svatko suodgovoran za dobro drugih i za zajedničke oblike suživota.

Papa Ivan Pavao II. govori o aktualnosti ovog načela u svojoj enciklici “Socijalna skrb” (1987.). U spomenutoj enciklici Papa povezuje dva pojma: uzajamnost i solidarnost . Uzajamnost se očituje u činjenici da “u različitim dijelovima svijeta muškarci i žene osjećaju kao da su njima počinjene nepravde i povrijeđena njihova prava kad god se to čini u dalekim zemljama koje možda nikada neće posjetiti” (SRS 38). Uzajamnost treba shvatiti kao “sustav koji određuje odnose u suvremenom svijetu sa svim njegovim ekonomskim, kulturnim, političkim i vjerskim komponentama i valja je uzeti kao moralnu kategoriju. Ako se uzajamnost shvati u tom smislu onda je solidarnost jedini odgovor na nju – i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao ‘vrlina’. Ona nije dakle osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih i udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni” (SRS 38).

Solidarnost je tako put prema zajedničkoj suradnji, istinskom suživotu i miru. Ivan Pavao II. zaključuje: “Opus solidaritatis pax – mir je plod solidarnosti” (SRS 39).

6. Načelo:Načelo sudjelovanja

To je pravedno, proporcionalno i odgovorno sudjelovanje svih članova i sektora društva u razvoju: društveno-gospodarskom, političkom i kulturnom.Crkva ne samo da podsjeća na ovaj princip nego pronalazi u ovom načelu trajnu motivaciju po kojoj se stvara kvalitetni napredak među pojedincima i društvenim grupama.

Dokument II. vatikanskog koncilaGaudium et spes“, br. 39 primjenjuje ovo načelo govoreći da mnogi odlučno zahtijevaju dobra. Narodi u razvoju žele da sudjeluju u blagodatima suvremene civilizacije… Žene zahtijevaju pravnu i činjeničnu ravnopravnost s muškarcima tamo gdje je još nisu postigle. Radnici i seljaci… hoće u radu razvijati svoje osobne vrijednosti, dapače da uzmu svoj udio u upravljanju ekonomskim, društvenim, političkim i kulturnim životom…

Gaudium et spes” u br. 68 govori o sudioništvu u poduzećima i o sudioništvu u općem gospodarskom poslovanju.

Budući da se odluke vrlo često ne donose u samim poduzećima…treba da radnici sudjeluju i kod donošenja takvih odluka...”.

Govoreći o razvoju, papa Ivan Pavao II. kaže: “Drugim su državama potrebne reforme nekih nepravednih struktura, posebno pak njihovih političkih institucija, kako bi korumpirane, diktatorske ili autoritarne režime zamijenile demokratskim poretkom u kojem svi surađuju…Silno želimo da se takav proces širi i učvršćuje, jer ‘zdravlje’ jedne političke zajednice – ukoliko se ono izražava u slobodnom sudjelovanju i odgovornosti svih građana u javnom životu, u pravnoj sigurnosti, poštivanju i promicanju ljudskih prava – nuždan je preduvjet i sigurno jamstvo razvoja ‘čitava čovjeka i svih ljudi‘” (Solicitudo rei socialis, br. 44).

7. Načelo:Povlaštena briga za siromašne

Načelo preferencijalne opcije za siromašne ima siguran EVANĐEOSKI TEMELJ. O njemu svjedoče Isusova djela i riječi. U Crkvi nije nikada prestala BRIGA ZA SIROMAŠNE, iako (institucijski i globalno gledano) nije uvijek bila dovoljno dinamična, a ponekad ni dovoljno uočena. Ta se je briga očitovala većinom u raznovrsnim oblicima karitativne djelatnosti. S probuđenijom svijesti za socijalnu pravdu probuđena je i svijest o dužnosti posebno pojačane socijalne skrbi i socijalne pravde za siromašne.

Papa Ivan Pavao II. u svojem socijalnom dokumentu “Socijalna skrb” (1987. godine) u broju 42-43 govori o “opredjeljenju ili povlaštenoj ljubavi za siromašne”. To opredjeljenje odnosi se na život svakog kršćanina. Ono se odnosi ne samo kršćane i Crkvu nego i na cjelokupno društveno uređenje. Država i društvo trebaju biti socijalno uređeni. U toj “zauzetosti za siromašne ne smije se zanemariti ni poseban oblik siromaštva kao što je lišavanje temeljnih prava osobe, a osobito prava na vjersku slobodu i prava na ekonomsku inicijativu” (“Socijalna skrb, br. 42). U br. 43 istog dokumenta izražava se zabrinutost za siromašne i traže se potrebne reforme u svjetskom financijskom sustavu i međunarodnom sustavu trgovine.

I na kraju oni koji u Socijalnom nauku Crkve ne vide konkretizaciju Isusove zapovijedi ljubavi neka konačno pročitaju tekst socijalnog nauka Crkve i neka prestanu već jednom trkeljati.

Današnja blaženstva

Blago
onima koji ljube interese drugih
kao i svoje osobne –
jer takvi stvaraju mir i jedinstvo!

Blago
onima koji su spremni
uvijek učiniti prvi korak –
jer će otkriti
da je drugi mnogo pristupačniji
i otvoreniji nego je to mogao pokazati!

Blago
onima koji nikad ne kažu:
«Sad je dosta!» –
jer takvi će smoći snage započeti iznova!

Blaženi
koji najprije slušaju,
a tek onda govore –
jer takvi će poslušati srcem.

Blaženi
koji u svakoj diskusiji
čuju i zapažaju i najneznatniji tračak istine –
jer takvi će istinu posjedovati
i istinom druge hraniti!

Blaženi
koji ne zlorabe svoju poziciju –
jer takvi će biti poštovani i voljeni!

Blago
onima koji se nikada
ne osjećaju uvrijeđenima,
poniženima i prevarenima –
jer se brinu za dobru klimu
i dobro raspoloženje!

Blago
onima koji gube
i mogu izgubiti sve –
jer samo tada Gospodin
može nadjačati i pobijediti…!

 

Ivan Kapistran

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe. Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.

Sveti Ivan Kapistran jedan je od najglasovitijih propovjednika svih vremena. Na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruggije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije. Građani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod današnjeg Beograda, gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju krsta, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici, tako da mu se ne zna za grob.

Što smo naučili od ovoga sveca? Iz života svetog Ivana Kapistrana jasno se vidi koliko dobrih posljedica može proizići iz križeva i patnja. Da nije bio onako pogođen patnjama vjerojatno ne bi nikad postao ono što je postao.

 

NjaM

 

 Sveta Marija Saloma

Ljudi se oduvijek pitaju da li postoji život poslije ovoga ili ne? O toj činjenici ovisi čitav njihov svjetonazor i život. Mnogi odbace činjenicu da postoji život nakon smrti, te žive po načelu „ u se, na se i poda se“. Poneki se odaju novcu po načelu „novac vrti tamo gdje burgija neće“, a drugi opet vlastitim rodbinskim vezama žele svojoj djeci na ovoj zemlji priskrbiti dobar standard.

Majku dvojice apostola Jakova Starijega i Ivana Crkva štuje kao sveticu. Njezino hebrejsko ime Šalom znači sreću i mir, a u hrvatskom prijevodu bi najbolje bila riječ blagostanje. Ono odgovara grčkom imenu Irene, po hrvatski Irena. Saloma je vjerojatno Gospina “sestra”, dakle, najbliža rođakinja, o kojoj govori sv. Ivan da je na Kalvariji stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Marko je naziva Saloma, a Matej “majkom sinova Zebedejevih”.

Sveti Matej opisuje Salomu kako je od Isusa za svoje sinove u njegovu kraljevstvu molila počasna mjesta. U odgovoru na tu neobičnu molbu Gospodin se izravno obraća Jakovu i Ivanu pozivajući ih s ljubavlju na život pregaranja i žrtve, na sudjelovanje u kaležu njegovih muka. Ako se tome budu velikodušno odazvali, postat će dionici i njegove pobjede i slave u kraljevstvu nebeskom. Štovanje je svete Marije Salome u nekim biskupijama veoma živo. Štuje se naročito u Palestini, u Carigradu, u Arlesu u Francuskoj, u Tournaiu u Belgiji, te u Italiji u biskupiji Veroli, tamo je naročito štovana, i u Castelliri, u biskupiji Sora.

Sveta Marija Saloma u svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Osobito su lijepe slike tih svetih žena što ih naslikaše velemajstori slikarske umjetnosti Albrecht Durer i Beato Angelico.

Najveća je odlika ove svetice što je vjerno pristajala uz Isusa Krista i njegov nauk, što ga je slijedila, što se na Veliki petak nalazila podno njegova križa i što je njezina ljubav išla i s onu stranu groba. Isus je nagradio njezinu vjernost već na ovome svijetu jer ga je medu prvima zavrijedila vidjeti uskrsnula te okusiti neopisivu radost uskrsnoga jutra.

Sveti Matej opisuje taj susret ovako: “Najedanput im dođe Isus u susret pa im reče: ‘Zdravo!’ One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti'” (28,9-10).

Medu sveticama toga neopisivog susreta bila je i sv. Marija Saloma. Taj kratki sretni susret pretvorio se poslije svetičine smrti u kraljevstvu nebeskom u vječno blaženo gledanje i uživanje Gospodina.

Što nas poučava ova svetica? Ona svim onim nemirnim dušama koje su svoj život stavili u postizanju bogatstva, standarda, uživanja govori da promijene svoje ciljeve. Pogled i vjera sa onu stranu života odnosno nakon smrti jedino donosi ispunjenje ljudskog srca koje teži istinskim vrijednostima.

                                                                                                                                             NjaM

 

Sveta Uršula

Oduvijek sam se divio primjerima svetaca. Od njih se može najviše naučiti jer ne govore samo riječima, nego pokazuju svima svojim vlastitim djelima i primjerom vlastitog života. Stoga zapravo najvećom zabludom smatram iznašašće Martina Luthera i reformacije koje kaže „sola fides“ odnosno samo vjera. Ovo načelo bi se moglo ukratko ovako prevesti: radi što hoćeš, samo vjeruj! Moram priznati da je ovo načelo jako opasno, jer u njemu pojedinac i njegova moralna sloboda postaju mjerilo i sveopće moralnosti. Opravdanje od grijeha doista se događa po vjeri, ali i djelima. Zato učimo po primjerima svetaca kako postići i djelima u vlastitom životu i vjerom opravdanje od grijeha. Danas ćemo učiti na primjeru svete Uršule.

Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kolnu kao mučenica  u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi svete Uršule u Kolnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju.  Uz Uršulu se štuju i njezine kolegice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća. Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim kolegicama Aureliji, Kumeri, Kunigundi, označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja. Ona je odbila prošnju za udaju  poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se kolegicama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji su i nju ubili.  Štovanje se svete  Uršule iz Kolna proširilo u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Još je u XVI, stoljeću sveta Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule.To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule?  Povijesnost svete Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: “Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem – nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime.” O tom se natpisu među povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjero(m)dostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju. Kad se god. 1106. grad Koln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve svete Uršule jedno groblje , a kosti koje ondje pronađoše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom. U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine svete Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama.

Što smo naučili po primjeru svete Uršule? Život ne treba provoditi u seksualnom razvratu i slobodarstvu, nego u čistoći koja se očituje daleko od bludnosti misli, riječi i djela. Ne, dakle, kao na Zrću, nego po primjeru svete Uršule vjero(m)dostojno. Možda će mi poneki današnji mladić ili djevojka reći: liječniče, izliječi sam sebe!?

                                                                                                                             NjaM