Mnogi ljudi smatraju da je monetarna politika kakvu provodi Rohatinski dobra za našu zemlju. Međutim, zašto se onda cijela ekonomija raspada? Zašto ljudi ostaju bez posla? Zašto je sve više blokada i ovrha? I konačno, zašto smo gurnuti u dužničko ropstvo?

Odgovor je jednostavan, njegova monetarna politika doslovna je kopija Argentinskog modela, tamo su naime – kao i kod nas, vladali korumpirani političari koji nisu znali kako prikriti katastrofalno stanje u ekonomiji, odnosno kako sačuvati nerealno jak tečaj njihove valute (peso), a da ne moraju prestati sa teškim kriminalom i promjeniti propalu gospodarsku politiku.

Strani bankari ponudili su im jednostavno rješenje, vezati će njihovu valutu uz američki dolar (1:1), uz dva uvjeta, predati će tim istim kraljevima novca svu svoju profitnu ekonomiju u ruke (rasprodaja ‘obiteljskog srebra’), a građane pretvoriti u robove stranih banaka (američkih, talijanskih itd.). Dogovor je uskoro postignut, međutim vjerojatno se pitate kako je moguće vezati peso uz dolar u omjeru 1:1?

Centralnu banku trebalo je pretvoriti u mjenjačnicu i za svaki peso kojeg su pustili u opticaj tražiti pokriće u dolarima, a kako doći do dolara? Zaduživanjem! Drugim riječima banke ili država bi se zadužile kod matičnih banaka, MMF-a ili Svjetske banke u dolarima, koje bi potom kod centralne banke razmjenile u peso. Na taj način svaki peso pušten u opticaj imao je pokriće u vanjskom dugu (dolarskom). I tako je korumpirana politička elita rješila problem stabilnosti tečaja. U takvom modelu guverner centralne banke nije osoba koja aktivno vodi monetarnu politiku, nego samo osoba koja provodi zadani monetarni model.

Zašto ovaj model nije dobar? Više je razloga, prvi je u tome što on nudi samo trenutno rješenje, naime kako vrijeme prolazi više se ne zadužujete zato da bi puštali novac u opticaj, nego i zato da bi otplaćivali prethodne dugove. Odnosno, radi efekta kumulativne kamate morate se ubrzano zaduživati iako ukupna novčana masa raste izrazito sporo (barem 4 puta sporije od duga). Posljedično se događa sljedeće, svi su velikim dugovima, a novca u opticaju je malo, ekonomija se pod pritiskom enormnih dugova (budući da se vanjski dug uvijek preljeva u unutarnji) i nelikvidnosti (koji su posljedica restriktivne monetarne politike – malo novca u opticaju) doslove raspada, a ljudi ostaju bez posla. Također, budući da je domaća valuta nerealno jaka uvozna roba je jeftinija od domaće, što dovodi do pojave tzv. “kasino ekonomije”. Umjesto da se stvaraju nove vrijednosti, ekonomija se svodi na trgovinu uvoznom robom.

Nitko ne mora biti genije da shvati da je ovakav model neodrživ, Argentina ga je počela provoditi 1991.g., a do potpunog sloma i odbacivanja takvog modela došlo je deset godina kasnije (2001.). Naime, osim nerealno velikog vanjskog duga, postoje još mnoge neželjene posljedice takvog monetarnog modela:

1. Porast nezaposlenosti (sa 6.1% 91′ na 15% 2000.g.)
2. Porast siromaštva (zato jer se raspada ekonomija)
3. Stagflacija (rast cijena proizvoda i usluga uz istovremeni pad plaća i porast nezaposlenosti)
4. Rasprodaja sve domaće profitne ekonomije stranim korporacijama (koji potom daju otkaze domaćim ljudima i izvlače sav profit iz zemlje)
5. Strane banke drže domaće ljude u dužničkom ropstvu

Nije mi trebalo puno da shvatim da se identična situacija trenutno događa u našoj zemlji. Ono što je najžalosnije jest da politička elita iskorištava neznanje građana te im različite političke opcije (SDP/HNS i sl.) obećavaju “nova radna mjesta”, “manji vanjski dug”, “bolji standard”, “porast proizvodnje”, “veći gospodarski rast” i slično, ali unutar postojećeg modela, a to je dakako nemoguće.

Uglavnom savršeno je jasno da su ti ciljevi unutar postojećeg monetarnog modela jednostavno neostvarivi. Odnosno da bez obzira na to da li na vlasti ostao HDZ, ili ga zamjenio SDP neće doći do nikakvih stvarnih promjena u društvu ukoliko ne dođe do promjene monetarnog modela. Samo da podsjetim one koji ne znaju, za vrijeme koalicijske vlade (2000-03′) tzv. oporbenih stranka – SDP, HNS, HSLS, HSS, LS i IDS došlo je do još žešćeg raspada ekonomije nego u doba HDZ-a. Nezaposlenost je rasla svake godine, krajem 1999. bilo je 321.000 nezaposlenih, već krajem 2000. 357.000, 2001. 380.000, a krajem 2002. 415.000. Odnosno broj nezaposlenih je u doba SDP porastao za skoro 100.000, vanjski dug se udvostručio sa 9.9 na 19.9 milijardi eura, umjesto revizije pretvorbe i privatizacije došlo je do dodatne rasprodaje državne imovine strancima (HT i INA), porezi nisu smanjeni, a sva predizborna obećanja su iznevjerena. Uglavnom razlog zašto je HDZ opet došao na vlast bila je potpuna nesposobnost SDP-ove vlade, koja je nastavila provoditi isti monetarni model koji je HDZ uspostavio 1994., odnosno model u kojem HNB funkcionira kao mjenjačnica, a ne kao centralna banka, samo što je kuna, za razliku od pesa vezana uz euro, a ne uz dolar.

Budući da sam bio svjestan posljedica tog katastrofalnog ekonomskog modela, te činjenice da on prije ili poslje vodi ka raspadu ekonomije i dužničkom ropstvu svaku zemlju koja ga provodi (nas je već odveo), odlučio sam izazvati sustav. Otići na Markov trg, govoriti protiv HDZ-a, izvesti narod na ulicu i oboriti mafiju sa vlasti. Ove stvari nisam isticao tada jer ih mediji nisu htjeli prenositi, a ljudi ne bi mogli razumjeti zato jer je za objašnjenje ovih stvari potrebno više od 15 sekundi koliko su mi mediji maksimalno davali prostora na vijestima. A budući da sam se borio protiv istog sustava (banaka i političke elite) koji u svojim rukama drži medije, bilo mi je jasno da će ove stvari koje sada čitate morati pričekati da prosvjedi završe. Sada počinje politička borba jer se ovaj ljudožderski sustav koji uništava čovjeka mora promjeniti, a narod biti oslobođeni iz čeličnog zagrljaja banaka.

Kako su se Argentina i Ekvador rješili vanjskog duga možete vidjeti ovdje.

Prosvjed u Argentini protiv otplate vanjskog duga



Piše:Ivan Pernar