Poštujući odredbe Europskog parlamenta Vrhovni sud Slovenije ovoga je tjedna donio odluku o  zabrani korištenje imena Josipa Broza Tita. Na ovaj se način naši susjedi odriču  naslijeđa totalitarnog komunističkog režima. Nekolicina je slovenskih kolumnista onako «usput» napomenula kako je Slovenija  veliko groblje na kojem je bez dokazane krivnje 1945. godine  skončalo više od 120 tisuća civila i vojnika poražene vojske. Dio našeg političkog establishmenta ovaj podatak uporno zanemaruje, kao da je riječ o nekakvoj fusnoti. Suočavanje s tim dijelom  prošlosti za neke je bolan rez. Treba ih razumjeti. Nije se lako odreći činjenice da su mnogi nakon onoga rata našli dva svjedoka i onda  desetljećima dobivali boračke penzije i gradili kuće na kreditima koji su zbog galopirajuće inflacije nakon par godina postali mala šala. Gledajući istini u oči lako je zaključiti da su neki od tih dugovječnih boraca u vrijeme II. svjetskog rata nasrtali na mrske neprijatelje kada su bili stari 7-8 godina. Tako kazuje matematika.

    Antifašizam je utkan u EU Ustav i u Ustav Republike Hrvatske. Jedini je problem što neki nikako ne žele shvatiti da ime J.B. Tita svemu unatočne može biti sinonim za antifašizam. Ono što se događalo nakon onoga rata, dakle u miru, ne može služiti na čast tome ljubitelju žena, skupih vina, cigara, odijela i automobila. Osim klaonice na Bleiburškom polju, kod Maribora i na Kočeskom Rogu, uslijedio je Križni put zarobljene vojske. Likvidacije su bile svakodnevne, mučenja također. Preslikajmo cijelu priču na Liku. U Gospiću su tih dana «slobode» uhićenja i likvidacije vršena svakodnevno. Koliko civila i golobradih ustaša i domobrana nije poživjelo u takvoj slobodi nikada neće biti utvrđeno. Dostupni podaci govore o 2500-3000 žrtava. Na području Kaniške ulice vrijedilo je tih dana pravilo iz doba Osmanlijskog carstva:»Svaka kuća mora dati glavu»!!!

     Kao i svake godine 27. srpnja i ove se godine u Srb slilo mnoštvo. Željeli su ukazati na tzv. Dan ustanka, ciljano negirajući vrijednosti osnutka prvog antifašističkog odreda u Brezovici. Naši su povjesničari poodavno pronašli dokumente i svjedoke o takvom «ustanku», ali se  čini  da je  nojevsko ukapanje glava u pijesak i dalje trend dijela hrvatske politike. Notorna je istina da su danima prije takvog ustanka četnici odani kralju Petru mučili i ubijali Hrvate u okolici Srba i Donjeg Lapca. Nakon tih nedjela u središtu Donjeg Lapca okupljenima je govorio kraljevski oficir Gojko Polovina, kasnije general  «čuvene» JNA. Sve je bilo začinjeno frenetičnim skandiranjem kralju i otadžbini Srbiji. Za etničko čišćenje što je tih dana Hrvate istočne Like stajalo 403 ubijena civila, od jedene do 86 godina starosti, Tita i njegove trabante nikada nije bilo briga. Da horor-ironija bude veća, nedaleko od današnjeg spomenika  ustanku u Srbu izmiješani četnici i partizani u ljeto ’41. na ražnju su ispekli zadnjeg katoličkog svećenika s toga područja, vlč. Juraja Gospodnetića.

    U komunističkoj slobodi Tito se vrlo surovo obračunao s nekoliko desetaka tisuća dojučerašnji suboraca koji su se 1947. priklonili Staljinu. Goli otok bio je veliko mučilište, Sveti Grgur uništavao je osuđene žene, Modrave također. U SFRJ je u vremenu od 1945. do 1979. bio trend likvidirati »neporavljive elemente». Njihov nestanak uvijek bi se tretirao kao bijeg u inozemstvo. Tito je unatoč svemu često znao reći kako je SFRJ jedina prava demokratska država. Tu i takvu demokraciju Europa je odavno prozrela. Baš kao i naši susjedi Slovenci. Samo je nekima u Hrvatskoj takav oblik demokracije još uvijek prirastao srcu pa svakog 25. svibnja hrle u Kumrovec ne bi li se poklonili liku i djelu velikog demokrate, «čovjeka od formata»!!!

                                                                                                                          S. Krieger