Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja na kugli zemaljskoj koja se može „podičiti” time kako u njoj nije došlo ni do kakve lustracije komunističkih kadrova. Zakoni o lustraciji donijeti su u Rumunjskoj, Makedoniji i Albaniji, ali ne i u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska. To pak za posljedicu ima neveselu činjenicu kako niti jedan od komunističkih zločinaca u Hrvatskoj do danas nije osuđen ni na kakvu kaznu. Žrtve Bleiburga i križnih puteva, kao i žrtve komunističke totalitarne strahovlade tijekom 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije do danas nisu dobile niti moralnu niti pravnu zadovoljštinu.

Uzroci nisu jednostavni

Uzroke takvome stanju dobrim dijelom možemo potražiti u vremenu stvaranja hrvatske države. U ime nacionalne pomirbe – koja je devedesetih bila djelotvorno mobilizacijsko sredstvo i codicio sine qua non obrane od velikosrpske i JNA agresije – nekadašnji su komunistički i udbaški kadrovi doživjeli punu političku i pravnu rehabilitaciju. Oni ne samo da su izbjegli zaslužene kazne (pri čemu se ne misli samo na kaznene sankcije, nego i na javnu osudu i isključenje od daljnjega bavljenja politikom), nego su, posebno nakon Tuđmanove smrti, što osobno što putem svojih političkih i ideoloških ekspozitura zavladali svim bitnim polugama države i društva. Iz današnje perspektive možemo stoga kazati kako je hrvatska država rođena s tumorom u svome tkivu – koji – u ime novih jugosferskih projekata – polako, ali sigurno nagriza same njezine temelje. Taj tumor su, dakako, bivši komunisti i udbaši, koji su se nakon devedesete preko noći transformirali u prvoborce liberalnog kapitalizma (tako da ih je danas potpuno pogrješno nazivati “komunistima” ili “komunjarama”), ali su i dalje u duši ostali „Jugoslaveni” spremni služiti svakoj ideji koja je protuhrvatskog karaktera.

Hrvatske vlade u posljednjih su desetak potpisale apsolutno svaki zahtjev europskih komesara koji je značio obračun s nacionalnim suverenitetom. „Nema te žrtve koje nećemo podnijeti za ulazak u EU”, rekao je remetinečki sužanj dr. Ivo Sanader. I doista: nema dekreta EU-ropske unije kojega domaći EU-ropski poslušnici nisu servilno izvršili. Iznimka je tek jedna, a ime joj je: „Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina”. Taj zakon iako je inkorporiran u domaće zakonodavstvo, u praksi ostaje mrtvo slovo na papiru. Komunistički zločin(c)i – po nekim čudnovatim „europskim” kriterijima – i dalje su nedodirljivi i uživaju zaštitu samoga državnog vrha.

Tko samo pokuša dirnuti u tekovine tzv. „Narodnooslobodilačke borbe” – koja je za većinu Hrvata bila sve samo ne narodna i oslobodilačka – provest će se lošije od onoga tko dira u osinjak. Da je tome tako svjedoči nam primjer ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka. Kad je isti pred oko sedam mjeseci najavio procesuiranje Manolića i Boljkovca – iako sam mišljenja kako je, zapravo, samo riječ o predizbornoj demagogiji – doživio je orkestriranu paljbu „antifašističkih” udruga, udruga za ljudska prava (a udruge takva naziva, dakako, u Hrvatskoj se bave svim pravima osim pravima Hrvata) kao i samoga državnog vrha. Predsjednik-pravednik Ivo Josipović žurno je ustao u obranu ovih dvaju komunističkih kreatura, kazajući kako „ nitko u ovoj državi ne smije biti optužen i suđen bez odgovarajućih pravosudnih odluka. Posebno to ne smiju biti osobe poput Manolića i Boljkovca, koji su ne samo istaknuti antifašisti, nego i važne figure uspostave samostalne i suverene Hrvatske, osnivači vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, premijer i ministar s početka naše državnosti i obrane Hrvatske”.

Opstrukcije s jedne strane, suđenja hrvatskim generalima s druge

Zanimljivo je kako predsjednik-pravednik Manolića i Boljkovca pokušava ekskulpirati ne samo oznakom antifašizma – koja je u Hrvatskoj u pretežnom broju slučajeva predstavlja eufemizam za komunističke zločine – nego i isticanjem njihovih navodnih zasluga za stvaranje Hrvatske. Da je potonji argument, međutim, samo lukava i perfidna manipulacija kojoj je cilj igrati na sentiment građana prema Domovinskome ratu, pokazuje nam činjenica da isti predsjednik-pravednik nije osjetio potrebu tako nešto kazati kada su bili uhićivani hrvatski generali Gotovina, Glavaš, Brodarac, Norac, Merčep itd., koji su za razliku od Manolića i Boljkovca – kojima je sudjelovanje u stvaranju Hrvatske bilo nužno zlo i uvjet političkoga opstanka – zaista zaslužni za njezino stvaranje.

Takvo Josipovićevo ponašanje, kao i ponašanje bivšeg predsjednika Stipe Mesića – nedavni posjet Josipu Boljkovcu u vrijeme kad se najavljuje njegovo procesuiranje – ne mogu se protumačiti nikako drugačije nego kao opstruiranje rada pravosuđa. I, da ne bi bilo zabune, ta opstrukcija dolazi od strane dvaju diplomiranih pravnika (Josipović je, štoviše, vrhunski stručnjak za kazneno procesno pravo!), kojima je bez dvojbe vrlo dobro poznato kako su njihovi postupci protupravni i nespojivi sa temeljnim postulatima demokracije, koja podrazumijeva neovisno sudstvo, slobodno od zadiranja izvršne vlasti. Međutim, eklatantno je da u Hrvatskoj i dalje vrijedi nepisano pravilo kumrovečkog bravara Tita kako se „ne treba držati zakona kao pijan plota”, pa stoga ne čudi kako dva predsjednika – kao osobe koje dolaze iz titoističkog miljea – štiteći komunističke zločin(ce) izvrgavaju ruglu i pravnu državu i neovisnost sudstva i vladavinu prava – iako su im obojici pusta usta napjeva o tim istim pravnim vrjednotama.

U ožujku 1949. g. na koferenciji javnih tužitelja „Narodne Republike Hrvatske” zakoni su definirani kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja”. S obzirom da nekadašnji komunisti i „Jugoslaveni” i danas vladaju Hrvatskom, jednako kao i pravosudnom vlasti (većina sudaca intelektualno je formirana u doba Jugoslavije i pripadala je Partiji), za njih su zakoni i dalje sredstvo za „uništenje neprijatelja”. Ili, drugim, riječima: zakoni se primjenjuju samo onda kada treba uništavati političke neistomišljenike – kao što su recimo Gotovina ili Brodarac – no ne i onda kada bi se trebali procesuirati zločini istomišljenika, političkih i bioloških očeva i stričeva.

Niti minimalni uvijeti

Kada govore o lustraciji, mnogi hrvatski nacionalisti, međutim, previđaju kako ona u zemljama gdje se može provesti zapravo nije niti potrebna – jer sama činjenica da se može provesti pretpostavlja činjenicu da bivši komunisti u toj zemlji više nemaju presudan utjecaj. U Hrvatskoj, međutim, ni danas, 20. godina godina nakon raspada komunističke Jugoslavije očigledno je da ne postoje niti minimalni uvjeti za procesuiranje komunističkih zločinaca, a još manje za barem simboličku lustraciju – koja je neminovna ako se žele zakopati ratne sjekire i spriječiti generiranje daljnjih podjela, koje će nužno nastajati ako žrtve komunizma ne budu dobile barem simboličku moralnu zadovoljštinu.

No, zaključno valja reći kako uz zemaljske sudove, postoje i one više instance, na kojima ne će vrijediti pravna pravila Tita, Mesića i Josipovića: tamo će, naime, svatko dobiti po vlastitim zaslugama. A svima nam je već danas vrlo dobro poznato tko se u čitavoj ovoj priči kakvim zaslugama može podičiti.

Piše: Davor Dijanović