Prošla je prva godina od kada je u Kulturno-informativnom centru u Gospiću 16. studenoga 2014. otvorena spomen-soba Domovinskog rata. Ondje su izložene fotografije poginulih hrvatskih branitelja s šireg područja Gospića. Gotovo svakoga dana netko dolazi u taj prostor, pregleda postav i prisjeti se likova na fotografijama. Kako bi izgledali danas da nisu poginuli prije 20 i više godina? Da su imali sreću i čast zajedno sa svojim obiteljima  i suborcima dočekati slobodu ovjenčanu  veličanstvenom Olujom.

Predsjednik Kluba 118. brigade ZNG Pajo Brkljačić često posjećuje taj prostor. Kaže da mu je donekle laknulo što se na jednome mjestu može pokloniti svim tim dečkima koje je većinom osobno poznavao, mnogima je bio i zapovjednik.

-Ova spomen-soba je svjedočanstvo jednog dijela naše povijesti, nečega što niti naša, niti nove generacije nemamo prava zaboraviti. Ti su ljudi poginuli da bismo svi mi danas uživali blagodati slobode. Znam da se mlađim generacijama rođenim nakon Domovinskog rata svi ti  ratni događaji čine dalekima, pomalo nestvarnima. Svi naši poginuli suborci prekinuli su svoje životne putove u naponu snage, onda kada su trebali živjeti, uživati u rastu djece, baviti se onim što su najbolje znali i voljeli činiti. Često odem u spomen-sobu i pogledam mnoge fotografije, prisjetim se mnoštva situacija i glasova tih dečki. Poštovanje njihove žrtve i dužan pijetet je najmanje što svatko od nas može, ili bolje reći treba činiti!

Prilikom otvaranja spomen-sobe sve nazočne dirnule su suze majki, očeva, supruga i djece poginulih. Slično se događa svako malo kada u tom prostoru zateknete posjetitelje, posebice starije osobe. Kada netko od njih  želi biti još bliže svojim najmilijima dotakne rukom fotografiju. Da se barem na trenutak opet sjedine s onima kojih više nema među nama.

H.J.