Na početku, tamo malo kasnije, bijaše čovjek i žena.
Imali su hranu, vodu i ljubav.
Ne baš sve servirano u Zepteru, ali tu odmah iza prvog kamena, ili ajde, možda koji kilometar dalje, no ta imali su vremena čitavi dan za skuhati ručak.
Živjeli su tako, relativno skladno, s rijetkim neizbježnim sukobima, možda eventualno pred one dane u mjesecu ili tijekom onih dana u mjesecu kad su svi nervozni.
Ali ni tada to nije bilo katastrofalnih razmjera, jer žena nije imala tanjura za razbiti, a muškarac nije imao birtiju u koju bi se otišao napiti ili auto za razbiti.
Najviše što su mogli je malo vrištati, okrenuti jedno drugom leđa, proletiti po okolnim šumama i opet se vratiti jedno drugome, ili pak jednostavno ne vratiti se, ako ne ide – ne ide, jer nije bilo papira koji nas sastavlja i rastavlja.
Prehrana je tad bila baš po momo ukusu, puno povrća, uglavnom nekuhanog, ma di ćeš zdravije i finije! Kladim se da nisu imale problema ni s kolesterolom ni celulitom.
Ta hrana je zdrava i za mozak, potiče razmišljanje, pa vjerujem da je ona kriva što je čovjek počeo razmišljati, što je otkrio mali organ zvan mozak i počeo ga upotrebljavati.
Pa je počeo izmišljati i smišljati.
Smislio je vatru.
To je bilo dobro.
I tu je trebao stati.
Jer tad smo imali hranu, vodu, vatru i ljubav!
Sit, ugrijan i sretan.
Ma što nam je više falilo!?
Ali valjda čovjeku bje dosadno, šta li…
Ili se je, onaj jedan sa malo razvijenijim moždanim ćelijama, htio praviti važan, pa izumi ovo,
pa izumi ono…
I sad imamo toliko toga izumljenog da nam je planeta premala za složiti sve to, pa se pomalo širimo i na svemir, ma ta ima mjesta, ma hajde, samo šišaj…
Toliko si je toga čovjek izumio da danas mora raditi danonoćno, pa čak i duže(!), da bi si bar dio toga mogao priuštiti.
Zar mu zaista sve to treba?
Čini mi se da smo se malo zanijeli, pa malo pretjerali s posjedovanjem i htijenjem.
Nikad čovjek nije imao više, a nikad nije bio gladniji, žedniji i usamljeniji.
A na početku imasmo sve…
I što nam je falilo?
http://www.youtube.com/watch?v=Tm88QAI8I5A
(dt)
