Što sijemo to i žanjemo

4

Žanjemo kako i što smo posijali…zamislimo se na tren nad tim.

Ništa nije niklo samo od sebe, ako jednom netko nije bacio sjeme u zemlju.

Oglas

Sve što posjedujemo, sve što jesmo, sve kako se osjećemo u ovom trenu je ništa doli žetva, ništa doli reakcija na akciju u prethodnom trenutku.

Ako sjedimo i bole nas leđa, ne bole ona sama od sebe, bole od godina nepravilnog držanja, ili napornog rada, sada u ovom trenutku ona reagiraju na sve prethodne godine prenesene na sebi.

Ako čitamo ovaj tekst, djelomice zaintrigirani, ali oko nam nestrpljivo gleda gdje je kraj, jer nemamo vremena za duga čitanja,..”neimanje vremena” je žetva onoga što posijasmo.

Najlakše je okriviti sustav, državu, ljudstvo ili život što nas tako juri niz svoje ulice da malo tko više i hoda, čini mi se da svi trče kao da su stalno u tijeku pripreme za Olimpijske igre, disciplina – brzo hodanje ili trčanje.
Ili popularmo je reći, ah ovo današnje ludo vrijeme, nitko ništa više nikuda ne stiže!

Ma nije vrijeme krivo, vrijeme teče istom brzinom, smireno i nečujno oduvijek, samo što čovjek pomiče granice, postaje u svojim htijenjima neizmjeran, jedna minuta mu je preuska, pa je pokušava rastegnuti,protegnuti da u nju ugura još barem deset koraka, da stigne požeti sve što je posijao, i naravno posijati još.

Ako nam odgovara tako, u redu, samo ne krivimo onda vrijeme, život, šefa ili susjeda, prihvatimo neimanje vremena kao svoju žetvu jer tako posijasmo.

Ako netko po čitave dane sjedi, vrlo malo se kreće, jede i pije nezdravo, pa ga u ranim 40- ima zadesi neka bolest, svi će reći – a tako je mlad, život stvarno nije pošten! Da, zaista, nije život uvijek naizgled pošten, ali nismo ni mi sami prema sebi.
Ta nije valjda da očekujemo da ćemo što više trpamo u sebi tim bolje izgledati !? Helouu!!
Takav način života, ne može rezultirati drugačije nego bolešću. Jasno je što ćemo požeti.

Ako idemo kroz život ljuti, namrgođeni i osorni prema svima, gledajući samo kako koga povrijediti da malo izliječimo vlastite komplekse, zar nije suludo nadati se da ćemo požeti ljubav i sreću? Ma ne da je suludo, već ludo do daske! Ta ni u bajkama se srditost ne nagrađuje ljubavlju!
Treba li reći što žanjemo?

No ako krenemo s osmijehom od čovjeka do čovjeka,

polako i smireno,

gotovo na prstima,
ali razigrano kao gazela,

pa poklonimo osmijeh,

posijemo ljubav i pažnju,

pomognemo gdje možemo,

ne okrenemo leđa nikome,

kažemo – volim te,

zamolimo – oprosti mi,

zagrlimo,

poljubimo,

darujemo…

Eeee, to se zove dobra žetva!

Idite, nasmješite se, posijte ljubav, žanjite ljubav!

(dt)