Kad bi čitatelji dobro poznavali život i jednoga i drugoga rekli bi da nemaju baš nikakve veze. Možda bi pojedinci rekli da ih i veže brada. Tu sa pričom dolazimo na Domovinski rat. Gledao sam snimke osvajanja Gline, a kadrove je snimio jedan od novinara koji je pratio paravojne postrojbe po Hrvatskoj. U kadru se moglo vidjeti kako tenk JNA sa sajlom čupa oltar iz porušene katoličke Crkve. Nakon toga izlazi jedan vojnik sa bradom noseći u rukama sliku svetog Leopolda Bogdana Mandića pitajući svoje suborce da li da i ovu sliku njegovu uništi. Iz daljine se čuo glas: „Ne diraj ga i ovaj je naš jer ima bradu!“No, iako obojica imaju bradu između njih je velika razlika kao nebo od zemlje. Obojica pripadaju kršćanskim Crkvama:jedan katoličkoj , a drugi srpskoj pravoslavnoj. Dok se je Leopold Mandić tijekom svoga života vodio evanđeljem i ljubavlju prema bližnjemu, ovaj drugi po imenu Momčilo Đujić, pravoslavni svećenik postao ubojica. Zar mu nije bila dužnost po službi brinuti se oko kraljevstva Božjega i ljubavi za bližnjega? Ovdje iznosim neke detalje njegova života potaknut komentarima na našem portalu „Lika online“ da se trebamo baviti i četnicima, a ne samo ustašama nakon komemoracije na Jadovnom.

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. – Chicago, 11. rujna 1999.) četnički vojvoda.Iako je postao pravoslavni svećenik uz to bio je i četnički vojvoda. Niže razrede gimnazije pohađao u Kninu, više u Šibeniku, ali nije maturirao jer je iz sedmog razreda (1929.) otišao je na bogosloviju u Srijemske Karlovce. Za svećenika zaređen 1933. i odmah dobiva mjesto u strmičkoj parohiji kraj Knina. Od 1935. je inicijator, organizator i vođa četničkih udruženja u okolici Knina. Nakon proglašenja NDH sa skupinom četnika razoružao je žandarmerijsku stanicu u Strmici. Potkraj svibnja 1941. pred prijetnjom uhićenja bježi u Kistanje te sve do rujna 1943. djeluje pod pokroviteljstvom talijanskih okupacijskih i vojnih vlasti, potom zaštitnika traži u Nijemcima. U ljeto 1941. stavlja se na čelo četničkog odreda, od rujna 1941. zapovjednik je puka “Petar Mrkonjić”, a početkom 1942. sudjeluje u osnivanju Dinarske četničke divizije, kojoj je vođa, premda stvarni zapovjednik postaje tek 1943. U ime Štaba divizije 15.02.1942. upućuje srpskom stanovništvu proglas kojim poziva na oružani ustanak protiv ustaškog režima i NDH. Povremeno je održavao veze s vlastima NDH i njemačkim vojnim vlastima u Hrvatskoj. S Dinarskom divizijom sudjelovao je u nizu akcija protiv partizana. Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad hrvatskim stanovništvom. U prosincu 1944. uz odobrenje Ante Pavelića prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, gdje se u svibnju 1945. u okolini Soče predaju zapadnim saveznicima. Uhićen je i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, poslije se prebacuje u SAD i Kanadu. Ondje osnova velikosrpsku organizaciju “Ravna Gora”. 1989. dodijelio je titulu četničkog vojvode Vojislavu Šešelju naredivši mu da protjera Hrvate sa “svetog srpskog tla”; ali mu je titulu i oduzeo 1998. nakon što je Šešelj počeo surađivati sa Slobodanom Miloševićem. Đujić umire 1999. u Chicagu.Bio je i najvećim inozemnim donatorom u velikosrpske pobune u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata (novac je dobio Vojislav Šešelj).

Nakon svega što sam rekao o popu Momčilu Đujiću može tko zaključiti što veže ovu dvojicu? Ne veže ih ništa, jer među Kristovim sljedbenicima nema mjesta za ubojice i mrzitelje. Ne veže ih čak niti vjera, jer iako je kršten njegova vjera je mrtva i nije se pokazala djelotvornom. Ovdje vjera nije na djelu , nego svetosavlje. I tako od Krista postao je važniji Sveti Savo i ideja velike Srbije. Pitam čitatelje portala: Tko to hrvatskim građanima šalje poruke da su genocidni?Hrvatski katolici imaju svijetle primjere vjere poput Alojzija Stepinca. Možda bi i pravoslavcima u Hrvatskoj bilo pametnije da slijede ljude poput kardinala Alojzija Stepinca ili barem njegov primjer, a ne primjer popa Momčila Đujića?

M.