I ove godine bliži se 18.studenog odnosno dan sjećanja na žrtve Ovčare. Kako bi prava istina o tim događajima doprla do srca sviju brine se i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. U tu svrhu 2007.godine izdali su strip koji o istini događaja na Ovčari govori kroz crteže i tekst dvojice autora: Danijela Rehaka i Nenada Barinića. Najveći zločin nakon pada Vukovara zasigurno je egzekucija ranjenika, branitelja, civila i medicinskog osoblja na Ovčari. Taj zločin su prikrivali kao i lokaciju, a o Ovčari su postojale samo indicije koje su poricali najviši srpski dužnosnici. Tvrdnje i indicije da je na Ovčari počinjen ratni zločin nad ljudima iz bolnice prvenstveno su potvrđene 18.studenoga 1992. kada su pripadnici UN-a sa istražiteljima na osamljenom šumovitom području jugoistočno od Ovčare pronašli nekoliko ostataka žrtava. Zbog pritiska lokalnog stanovništva , odnosno većinom srpskih ekstremista koji su zločin i počinili, daljnja istraživanja su prekinuta, a grobnica je stavljena pod stražu snaga UN-a do kolovoza 1996.godine. Čekanje je posebno pogodilo obitelji nestalih i ubijenih osoba, koji su nastavili tragati za svojim najmilijima. Nakon eshumacije hrvatska i svjetska javnost, kao i obitelji saznali su strašnu istinu , čiji su krvavi detalji postali poznati tek nakon sudskog procesa u Beogradu koji je počeo u travnju 2004. godine pred Specijalnim vijećem za ratne zločine, kao i po optužnici haškog suda. Utvrđeno je da su pripadnici srpskih postrojbi uz tzv.JNA dana 19.studenoga 1991.potpuno okružili vukovarsku bolnicu i ljude u njoj, te njihov ulazak u bolnicu ujutro 20.studenoga. Namjerno su se oglušili na potpisani Sporazum o evakuaciji bolesnih i ranjenih iz vukovarske bolnice te nisu poštivali Ženevsku konvenciju i međunarodno pravo. Usprkos protivljenju predstavnika Međunarodnog crvenog križa, na zadnji ulaz izveli su ranjenike, bolesnike, branitelje, civile i medicinsko osoblje koje su zatim uveli u kamione i autobuse. Odlučili su da Hrvati moraju umrijeti. Odvozili su ih u koloni autobusa putem prema Negoslavcima i poljskim putem do hangara poljoprivrednog dobra na Ovčari. Po izlasku iz autobusa te u hangaru nakon protrčavanja kroz „špalir“ batinaša, zarobljenici su prvo opljačkani, a zatim sistematski zlostavljani i premlaćivani, a do večeri istoga dana pojedini su zarobljenici i usmrćeni. Kasnije te večeri, zarobljenici su u skupinama traktorima i kamionima odvoženi u pravcu Grabova, a zatim su ih dodatno mučili i ubijali srpski dobrovoljci na mjestu grobnice koja je 900 metara udaljena od glavnog puta Ovčara-Grabovo. Sve se skoro zna, puno njih za tajnu o 260 odvedenih i 200 iskopanih tijela iz grobnice na Ovčari, ali su rijetki za to zlo kažnjeni. Neka im ova knjiga u stripu potakne savjest.

Na dan 21.11. 2007.g., u spomen svima onima čiji su duša i tijelo prije 16 godina utkani u temelje Hrvatske, poznatima i nepoznatima hrvatskim braniteljima, predao sam u tisak strip-projekt “Ovčara – krik u noći”, jezivo svjedočanstvo koje sam pretočio u strip prikaz uz pomoć Danijela Rehaka.

Ovaj strip je spomen na sve hrvatske branitelje i civile, a pogotovo žrtve Ovčare.

Ljubiteljima stripa mogu pojasniti da se radi o prvoj od nekoliko knjiga po narudžbi i koordinaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina – ujedno i izdavača. U ovoj knjizi i knjigama koje tek slijede, u ilustracijama sa tekstom bez balončića autor se potrudio prikazati stradanja hrvatskog naroda po okupaciji Vukovara i okolnih mjesta, tzv. sabirne centre (zapravo stratišta) u Borovu Selu, Negoslavcima, vukovarskom Veleprometu, Dalju itd. Radi se o projektu izrazito dokumentarističkog tipa, dakle autentične lokacije, likovi, događaji. Ništa fikcija, ništa laž. Radi se o svojevrsnom “pismu pisanog krvlju”. U istom je zastupljen predgovor i biografije autora.