„Kap prave ljubavi dragocjenija je od mora znanja.“

(Sv. Franjo Asiški)

 Svetac je osoba koju je radi načina života sasvim posvećenog Kristu neka kršćanska Crkva proglasila ili od davnine štuje kao svetu. U početku su kao sveci štovani apostoli, sveta Marija i prvi mučenici, a kasnije su im pridruživane i ostale osobe koje su mogle kršćanima poslužiti kao uzor kršćanskoga života. U katoličkoj Crkvi danas je na snazi naročita procedura proglašenja neke osobe svetom, a vodi je Sveta stolica pomoću svoje Kongregacija za kauze svetaca. Sam čin proglašenja svetim naziva se kanonizacija, a do njega dolazi nakon što je dotična osoba već bila proglašena „časnim slugom Božjim“ na početku procesa za proglašenje blaženim, a potom i blaženom u procesu beatifikacije. Tako proglašeni svetac može biti štovan u čitavoj Crkvi, te mu se smiju posvećivati crkve i oltari.

Sveti Franjo Asiški rodio se početkom godine 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane.Krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo. U župnoj školi svetog Jurja naučio je čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. U jesen godine 1205 u crkvi svetog Damjana triput je čuo zov Raspetoga:”Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao  svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve Crkvi. Tada je izjavio:

 “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi:

“Ne pribavljajte sebi u pojas ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10).

Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno pouzdanje u Boga i propovijedanje Radosne vijesti. Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. poglavlja Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” odnosno manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim pjesničkim talentom.

 Potreseni njegovim primjerom, samo nekoliko dana kasnije pridružili su mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo, pravnik Pietro Cattani, zatim brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom. Franjo ih je godinu dana poučavao. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. godine. To je godina utemeljenja Reda manje braće. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju evanđelje. Tad je i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red klarise ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo svetu Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. Godine 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom godine 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine.

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

Autor je pjesme Pjesme brata Sunca poznate i kao Pjesme stvorova. Sveti Franjo obraća se narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi. Protivnik je bogatstva među redovnicima i samostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana. Zbog zaljubljenosti u prirodu su ga izabrali za svog sveca zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće opisali su njegovi životopisi. Najpoznatiji su: Životopis Tome Čelanskoga, Bonaventurine Legenda Maior i Legenda Minor, Peruđinska legenda, te Legenda trojice drugova. Najstariji dokument o Franji Asiškom alegorijska je priča Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom. Red što ga je Franjo utemeljio vrlo se brzo proširio Europom, a potom i svijetom. Na području Hrvatske još je za Franjina života utemeljena franjevačka provincija.

U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom održavanju siromaštva, pa je tako 1517. i došlo na podjele na konventualce, koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu i opservante ,koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom. Godine 1525. od opservanata su se odvojili kapucini zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara. Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zove Franjevački svjetovni red.

Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku srednjevjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih slikarskih i kiparskih radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Sveti Franjo Asiški veliki je svetac Crkve, te je ujedno i utemeljitelj franjevačkog reda. Franji je dana velika milost da postane stigmatik: nositelj Kristovih rana. Franjo je također dobivao Gospodinove poruke, te gledao Gospodina raspetog na križu, i drugi su svjedočili za Franju da su ga tjelesnim očima vidjeli raspetoga. Primio je Isusove rane, a 1224. god. je doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom na La Verni  odnosno izoliranom brdašcu na toskanskim apeninima.

                                                                                  Piše: Mladen Njari