Papa  naziv je za poglavara katoličke Crkve. Vrijeme koje papa provede na čelu Crkve naziva se pontifikatom, a njegovo prijestolje Apostolska Stolica. Od 1871.godine, papinska Apostolska palača nalazi se na Trgu Sv. Petra uz vatikansku baziliku, dok je papinska katedrala bazilika sv. Ivana Lateranskog. Do 3. stoljeća to je uobičajeni naslov za biskupe, a od 5. stoljeća počasni naziv rimskog biskupa. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih Crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine umro mučeničkom smrću u Rimu.

U povijesti katoličke Crkve samo ime papa se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelina (†304.) a prvi se “papom” službeno naziva rimski biskup Siricije (385.– 399.), dok sam naziv “papa” za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. Veliki (590. – 604.). Do vremena pape Grgura I. Velikog, rimski se biskupi označavaju titulom pontifex maximus koju je uveo papa Lav I. Veliki (440. – 461.). U srednjem vijeku bilo je razdoblja kad je istovremeno postojalo više papā, jer je u isto vrijeme uz kanonski izabranog papu postojao i protupapa. Razlog tome bila je podjela unutar samog kardinalskog zbora ili samovolja rimskih careva ili rimskih vlastelinskih obitelji. Događalo se tako da su istovremeno dvojica ili trojica prelata tvrdili da su pape. Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u progonstvu. Pape su napustili Rim i obitavali u Avignonu u Francuskoj od 1305. do 1377. godine. O nekim papama, posebice onima iz prvih stoljeća, zna se vrlo malo ili ništa na primjer o papi Urbanu I.(222. – 230.). Vrijeme trajanja pontifikata papa također je vrlo različito. Najkraći pontifikat imao je Stjepan II., koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro bez biskupskoga ređenja te se ne nalazi na popisu papa. Posljednji papa s kratkim pontifikatom (samo 33 dana) bio je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Za svetog Petra obično se drži da je upravljao Crkvom 37 godina, a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.

U povijesti pontifikata bilo je mnogo zanimljivih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V. 1294., krsnog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnima. Bio je toliko skroman da je čak i živio u maloj špilji. Kardinali izbornici bili su toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da se prihvati papinstva, što je na kraju i učinio ali je kao papa proživio samo 6 mjeseci. Još jedan među poznatijim papama bio je i Lav X. (1513. – 1521.), koji je ekskomunicirao Martina Luthera.

O svetom Kalistu znamo da je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. Vijesti o Kalistu dolaze nam od rimskog svećenika Hipolita. On nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bili su takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke. Prema tim njegovim podacima  Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti via appia antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe. Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajali su teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.

Pred Papom Kalistom  su stajali i drugi  zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred svećenike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. On se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi 14.listopada. Tek 1960. godine arheološka iskapanja na groblju Calepodio, blizu via Aurelia, pronađen je Kalistov grob. Zaštitnik je grobara i grobljanskih radnika.

 Za vrijeme svoga djelovanja kao pape nastavio je uređenje katakomba, koje je započeo papa Zefirin. Po završetku radova, katakombe su nazvane katakombe sv. Kalista.  U tim katakombama je pokopano četrdeset šest papa i oko dvjesto tisuća  kršćana. Rim je vrlo često odredište za brojne hrvatske hodočasnike tijekom velikih svetkovina i blagdana. U mnoštvu prisutnosti i znakova vjere te bogatstva povijesti koje nude Rim i Vatikan, jedna od najemotivnijih uspomena koju hodočasnici ponesu sa sobom je posjet rimskim katakombama. Na području Rima ima oko 60 katakombi.

Što su to u biti katakombe?

Katakombe su podzemna groblja gdje su se sahranjivali kršćani. Zašto? Pogani nisu dozvoljavali da se kršćani sahranjuju s njima. Ni kršćani se nisu željeli pokapati skupa s poganima. Prije svega, kršćani su odbijali poganski običaj spaljivanja tijela, zbog osjećaja poštovanja prema tijelu kojemu je određeno da jednoga dana, po uzoru na Krista, uskrsne od mrtvih. Tu je i problem prostora jer bi na otvorenom bio brzo iskorišten. Prvi kršćani su bili uglavnom siromašni te je ovaj način pokapanja bio najprikladniji. U vrijeme progona, u iznimnim slučajevima, služile su kao privremeno utočište za slavljenje Euharistije. Inače, mrtvi su se po tadašnjem zakonu pokapali izvan gradskih zidina, uz tadašnje ceste. Ove katakombe sv. Kalista su najveće i vjerojatno najpoznatije, a vrlo su poznate i katakombe sv. Sebastijana, Domitiline, Prisciline, katakombe i sv. Agneze.

Katakombe svetog Kalista površinski gledano prostiru na 15-16 hektara. U zemlji su na 4 kata. Dugačke su, kada bi se izmjerili svi hodnici, labirinti, tuneli, oko 23 km.
Dakle, mrtvi su se pokapali jedni iznad drugih.

Kako se to moglo postići, a da se zemlja ne uruši?

Rim počiva na vulkanskom materijalu, na sedam brežuljaka, sedam malih vulkana, mogli bi reći. Pa i ovo područje nalazi se na takvom zemljištu, vulkanskog podrijetla. Kada se lava izmiješala sa zemljom, dobio se materijal koji je čvrst poput naše sedre, lako je obradiv, a čvrst je i ne urušava se. Na takvom tlu su nastale katakombe.
U prvom stoljeću kršćani u Rimu nisu imali vlastitih groblja. Ako su posjedovali zemlju, sahranjivali bi tamo svoje pokojne. Ako pak nisu imali zemlje, koristili bi zajednička groblja koja su koristili i pogani. Zbog toga je sveti Petar bio sahranjen u “nekropoli” (“gradu mrtvih”) na Vatikanskome brežuljku koji je bio otvoren svima, kao što je sveti Pavao bio sahranjen u nekropoli u via ostiense. Katakombe nisu služile kao tajna skrovišta za kršćane. To je čista legenda, izmišljotina iz romanâ i filmova.

Milanskim ediktom, koji su u veljači 313. godine objavili carevi Konstantin i Licinije, kršćani nisu više bili proganjani. Mogli su slobodno ispovijedati svoju vjeru, graditi mjesta za bogoštovlje, kao i crkve unutar i izvan gradskih zidina te kupovati zemljišta bez straha od zapljene. Pa ipak, katakombe su i dalje redovito služile kao groblja sve do početka petoga stoljeća, kada je Crkva ponovno počela pokapati isključivo na površini zemlje ili u bazilikama posvećenim znamenitim mučenicima. Nakon završetka progonâ, posebno u vrijeme pape sv. Damaza (366-384), katakombe su postale prava mučenička svetišta, centri pobožnosti i hodočašćâ kršćana iz svih krajeva rimskoga carstva.

 Po rimskome zakonu, koji je branio sahranjivanje pokojnika unutar gradskih zidina, sve su katakombe smještene uz glavne ceste koje su dali sagraditi rimski konzuli i, uglavnom, u neposrednoj blizini tadašnjega predgrađa. Kada su barbari (Goti i Longobardi) prodrli u Italiju te sišli sve do Rima, sustavno su uništili mnoge spomenike i opljačkali mnoga mjesta, uključujući i katakombe. Nemoćni pred takvim haranjem koje se ponavljalo, krajem osmoga i početkom devetoga stoljeća pape naredili su da se relikvije mučenikâ i svetaca, zbog sigurnosti, premjeste u crkve u gradu. Nakon što su relikvije prenesene, katakombe nisu više bile posjećivane. Štoviše, bile su potpuno napuštene, izuzevši one sv. Sebastijana, sv. Lovre i sv. Pankracija. S vremenom, odroni i rastinje zakrčili su i sakrili ulaze ostalih katakombi tako da su im se čak zagubili tragovi. Tijekom cijeloga kasnoga srednjega vijeka nije se uopće znalo gdje se nalaze. Istraživanje i znanstveno proučavanje katakombi započeo je, nakon nekoliko stoljeća, Antonio Bosio (1575-1629), prozvan “Kolumbo podzemnoga Rima”. U prošlom stoljeću, sustavno proučavanje katakombi, a napose onih sv. Kalista, izvršio je Giovanni Battista de Rossi (1822-1894), za koga se drži da je osnivatelj i otac kršćanske arheologije.

Pokapanje prvih kršćana bilo je krajnje jednostavno i skromno. Po Kristovom primjeru, kršćani su bili obavijeni u pokrivač ili laneno platno, bez lijesa. Lokuli (= zidni grobovi) su tada zatvarani mramornim pločama, ili, najvećim dijelom, mortom pričvršćenim crijepovima. Katkada je na ploči bivalo napisano ime pokojnika, a uz to neki kršćanski znak ili želje za mir na nebu. Često su uz grobove bile postavljane male uljane svjetiljke ili posudice s mirisima. Zbog njihova smještaja u redovima jedan iznad drugoga, grobovi su podsjećali na veliku spavaonicu nazvanu cymiterium – izrazom grčkoga podrijetla, a koje znači “mjesto odmora”. Na taj su način kršćani htjeli potvrditi svoju vjeru u uskrsnuće tijela. Osim lokula bilo je i drugih vrsta grobova: arkosolij, sarkofag, forma, kubikul i kripta. Arkosolij, tipični grob iz trećega i četvrtog stoljeća, sastoji se od mnogo veće udubine u zidu iznad koje se nadvisuje luk. Mramorna je ploča bila postavljena vodoravno. Arkosolij je obično služio kao grobnica za jednu cijelu obitelj. Sarkofag je kameni ili mramorni sanduk, obično urešen likovima u reljefu ili natpisima. Forma je grob iskopan u podu kripte, kubikula ili hodnika. U velikom se broju nalaze blizu grobova mučenikâ. Kubikuli (izraz znači “sobe”), bili su male sobice, prave obiteljske grobnice sa zapreminom od nekoliko lokula. Korištenje obiteljske grobnice nije bila prednost namijenjena bogatima. Kubikuli i arkosoliji bili su često ukrašeni freskama sa scenama iz Biblije, a koje su prikazivale teme krštenja, euharistije i uskrsnuća, prikazane u nizu scenâ iz Jonina života. Kripta je veća prostorija. U vrijeme pape sv. Damaza mnogi grobovi mučenika bili su pretvoreni u kripte, odnosno u male podzemne crkve, uljepšane slikama, mozaicima i drugim ukrasima.Stari kršćani nisu koristili izraz “katakomba”. Riječ je grčkoga podrijetla, a znači “šupljina, korito”. Rimljani su tako zvali jedno mjesto u ulici appia, na kojem su se nalazile šupljine nastale zbog odnošenja blokova sedre. U blizini su bile iskopane katakombe sv. Sebastijana. U IX. stoljeću izraz se proširio na sva groblja, ali posebno se odnosio na podzemna groblja.

                                                                                                                                 M.Nj.