Čakavica kontinentalne Hrvatske, što se s posebnim izgovorom i osebujnim bogatstvom najbolje oslikava u Gackom polju, neprolazna je vrijednost. Odoljela je mnogim trendovima, posebice onim malograđanskim po kojima je sve što je bilo prije „out“, a što je sada to mora biti „in“. Na zadnjoj proslavi Dana škole „Zrinskih i Frankopana“ u Otočcu učenici su izveli raznolik i doista impresivan program. Pomalo je „štekala“ tehnika, ali niti to nije umanjilo rezultate truda, kreativnost i dokazani talent učenika. Uz impresivni rad mentora koji su opet dokazali kako niti skromne učiteljske plaće ne mogu biti kočnica nečije motivacije. Nepravedno je izvoditi bilo koga, a za predstavljanje svega dobroga trebale bi mnoge kartice teksta. Ipak… Na pitanja „novinara“ Dragana Prpića, odgovarao je Denis Žilić, „Jandre, najstariji ded“ iz Švice, i sve to svakako valja zapamtiti jer je „ded“ govorio starim švičkim dijalektom.
Jandre: „Bog daj dobar dan. Nemojte zamirit, letil sam za ovcami do Majerove glavice. Ne moreš u bucami med narod; dok sam se zeru spral i poriktal, vrime ode.“
Novinar:“Znate li u kojim su predmetima djeca nekada poučavana?“
Jandre:“ Kako ne bi znal?! Učili su veronauk, lipo čitat i pisat, da moredu sa svakin divanit, računstvo, njemački, risanje.. Voga vraga ča sad dica vajk u njega gledadu, tad ni bilo!“
Prenijeli smo samo djelić ovog zanimljivog intervjua, autorice i mentorice Ruže Katallinić, inače ravnateljica je škole u Švici. Doživotna je zaljubljenica u čakavski dijalekt i s ponosom će istaknuti kako je čakavica njezin život.
-Po starinski govorimo u našoj obitelji, čakavicu govorimo i na odmoru u našoj zbornici. Naš švički govor se malo razlikuje od npr. onoga u Prozoru. Stari švički govor, nažalost, malo se zadržao u našem kraju. Moram reći da ga se neki mladi pomalo i stide. Ne razumijem zbog čega jer je to naše, autohtono, nešto što ne bi smjelo biti podložno modernim trendovima. Govoriti jezikom i narječjem mojih predaka, za mene je osobita čast. Neki mlađi ljudi to čine, ali se osjete nedostaci i nedosljednost. Ponavljam: mnogi se stide svoje čakavice. Meni je drago to što neki nastoje učiti taj naš dijalekt pa im pomažem, usmjeravam ih i podsjećam na neke riječi i pojmove koji su skoro pa zaboravljeni. Naša čakavica već dugo vremena nije „in“. Nije bila niti u vrijeme kada sam ja bila učenica, a posebno ne danas, rekla nam je ravnateljica Ruža Katalinić. Osim što je rastužuje jest činjenica da izvorna čakavica pomalo nestaje, a još se više protivi tuđicama pa je „in“ govoriti: green room, back stage, desk, out, mix, comp i svu silu amerikaniziranih pojmova za koje postoje ekvivalenti na hrvatskom jeziku.
-Nastojim naš predivni zavičajni dijalekt i jezik oteti zaboravu. Problem je što se u Švici i okolici čakavica sve manje govori, pa čak i doma, pa se neki učenici pomalo čude kaka čuju neke stare izraze. Kada govorim čakavicu osjećam se opušteno, kao „svoj na svome“, ponosna što sam iz Švice i što želim da taj naš dijalekt opstane jer u mnogo čemu to zaslužuje, rekla nam je Ruža Katalinić.
I na koncu ove priče slijedi logično pitanje, s poznatim odgovorom: zašto očuvati dijalekte, ako nam za komunikaciju služi standardni jezik? Dijalekti su naše bogatstvo. Makar se radio i o dijalektu samo jednog sela, on zaslužuje oduzimanje od zaborava. Poput narodnih običaja i drugih kulturnih vrednota i narodni govori čuvaju starinu pa čine bogatstvo svakog naroda. Nestanak bilo kojeg dijalekta neprocjenjivi je gubitak. Između smrti dijalekata i smrti jezika zapravo nema razlike. U jednoj studiji nizozemski znanstvenici s Instituta za psiholingvistiku “Max Planck” tvrde kako je govor, uz pismo, najveća ljudska tekovina, a izumiranje bilo kojeg jezika ili narječja nenadoknadiv gubitak za ljudski rod. Ili je kod nas sve to danas ipak pomalo „out“???
M. S.
