JADOVNO – U  77.  godini života preminula je Katarina Novačić. Mnogi će se zapitati po čemu je njezina smrt posebnost o kojoj treba pisati. Nije riječ o osobi iz svijeta politike, filma, gospodarstva, nije bila ono što današnji mediji zovu «celebrity». Bila skromna supruga, majka, baka i pra-baka, a ovih par redaka i poštovanje autora priskrbila je  vjerom, težačkim životom i nadasve-poštenjem. Zadnji puta sam je sreo 2010. kada sam u društvu s don Anđelkom Kaćunkom  obišao Jadovno. Did Antona i baka Katarina dugo su nam pripovijedali o svojoj mladosti, životu i starosti. Bili su u to doba zadnji stanovnici tog velebitskog sela što je nekad bilo  puno čeljadi. Pričala nam je baka o ljepoti života što je tekao u Jadovnom, života protkanog neimaštinom, ali s vječitim optimizmom, s uzrečicom «Daće Bog»!

– Bilo vam je tu nekada skoro 300 čeljadi, ‘el tako dide?!? Uveče su u selu bila po tri prela, na svakom 10-15 cura «od oka» i momaka «od obraza». Pivalo se, šalilo, čijalo se perje… A po liti smo se okupljali tu kod raspela.  Radilo se puno, živilo teško. Kad bi ko ‘oša u grad odma’ bi ga pitali oklen je. A kad rečeš da si s Jadovnog, odma’ te popriko gledaju. Iako su svi znali da mi iz sela nismo imali veze s ustaškim logorom, badava ti. Uvik smo nosili taj križ. Kad si s Jadovnog, odma’ si im crn prid očima. Zato smo mi zadnji u općini Gospić dobili struju i telefon, a asfalt je doša  tek posli rata. Zato  se sve i raselilo. Zima tu traje po’ godine, posla nije bilo  neg’ pri kući. Did i ja smo teško živili i školali dicu, njih petero. Marija nam je umrla. A što nas je uvik tu držalo, pitaš. Pa vira sinko, samo vira. Ovo je naše, ničije nismo uzeli. A di bi mi ovakvi prispili u gradu? Ovako tu uvik imamo posla. Did Antona  drži konja, imamo trun blaga i zemlje pa se nekako živi, govorila nam je baka Katarina gurajući kruh u vruću pećnicu. Prije toga se prekrižila, a prekrižila je i kruh urezujući u tijesto znak križa.

–  «Za dobru viru i na zdravlje čeljadi koja ga bude ila».

Jadovno nikada nije imalo trgovinu niti školu. Djeca su po ciči zimi išla pješice u Trnovac. Prije puta u školu netko bi od očeva provezao trupac kroz snijegom zavijeni planinski put do obližnjeg sela, da utaba stazu mališanima koji se gdjegod nisu niti vidjeli iz preduboka snijega do nedavno vrlo surovih ličkih zima. Pričali su nam  did Antona i  baka Kata o pokojnom popu Josipu Kapšu, ikoni vjere i skromnosti kojega niti sva sila komunističkih tortura Križnog puta  i kazamata, kao ni pregršt zlobnih kleveta nije dala smesti. Ostao je do konca svojeg života odani sin Crkve, časni brat svim ljudima, graditelj i omiljeni svećenik. Ostao je prijatelj  zadnjim žiteljima Jadovnog. Kao njegov spomenik i danas stoji svetište Majke Božje pomoćnice u središtu sela. Rijetki bi prolaznici kroz Jadovno do nedavno  mogli povremeno vidjeti i čuti samo jednu staricu što se na glas moli  i daje zavjet Bogu,  Majci Božjoj i njezinu Sinu. Po ‘ko zna koji put.

– Dok je tu nas par živih staraca, dotle i Bog tu živi i ima ‘ko zapalit sviću na oltaru. A posli ćemo vidit’. Daj Bože da Jadovno opet bude k’o prvo, ali slaba je srića da mi to doživimo!!!

M. S.