Hrvatska danas slavi Dan pobjede i 20. obljetnicu oslobođenja. Četverogodišnja okupacija četvrtine državnog teritorija okončana je veličanstvenom „Olujom“. Srbijanski vrh je za danas već ranije najavio svojevrsni dan žalosti i paljenje svijeća za izbjegle žitelje tzv. Krajine. Iako srbijanski premijer Vučić opetovano izjavljuje kako je „Srbija faktor stabilnosti u regionu“ čini se da mu memorija na dulje staze ima pomalo rupičastu pozadinu. Zaboravio je da je upravo taj „faktor stabilnosti“ pokrenuo krvavi rad u ex-Jugoslaviji, dok su Srbi u Hrvatskoj poslužili kao trojanski konj okupacije dirigirane i pomagane iz Beograda.
„Faktor stabilnosti“ ima za predsjednika Tomislava Nikolića, četničkog vojvodu koji je četničku prisegu dao 1993. na Romaniji. Vučić je premijer države koja je nedavno amnestirala četnički pokret, a lidera Dražu Mihajlovića proglasila antifašistom. Unatoč tisućama fotografija, pisanog i filmskog materijala gdje je bjelodano koliko su se četnici u II. svjetskom ratu oslanjali na okupatore Nijemce i Talijane. Vojno i logistički. Iza paljenja svijeća srbijanskog političkog vrha krije podosta toga. To je žal što tzv. Krajina nije uspjela opstati i nije uspjela u naumu da Srbija izađe na Jadran. Žal je to i što su prevareni Srbi iz Hrvatske već godinama teret Srbiji koja na njih nije računala, barem ne u sadašnjim okolnostima. Kako shvatiti Srbiju kao „faktor stabilnosti“ kada je ratnim zločincima iz tzv. Krajine dala vojne stanove i mirovine, nagradu za (propalu) srpsku strategiju. S druge pak strane, neki srbijanski političari došli su na genijalnu ideju da Hrvatska isplaćuje vojne mirovine agresorima (?) iz tzv. Krajine, fantomske tvorevine koju nisu priznali čak niti oni koji su je stvarali. Neki ljudi zaista nemaju granica kada je u pitanju stjecanje političkih poena na sirotinji.
Židove kao narod valja štovati iz mnogo razloga. Jedan od njih je što svaki državnički posjet Izraelu uključuje i obilazak Muzeja holokausta, podsjetnika na jedno bezumlje i stravičnu cijenu koju su Židovi platili zbog politike manijaka Hitlera. Hrvatska nema Muzej Domovinskog rata, mjesto gdje bi srani državnici podsjetili na krvave temelje moderne Hrvatske. Vanjska politika godinama nam je, najblaže rečeno, mlaka, da se ne bismo nekome zamjerili. Možda bi za početak bilo pošteno u državničke protokole posjeta Hrvatskoj uvrstiti Ovčaru, mjesto stradanja ranjenika iz Vukovarske bolnice, vojnika i civila. Mjesto na kojem su 1991. četničke (danas amnestirane) horde pjevale „Brate Slobo šalji nam salate, bi’će mesa klat ćemo Hrvate“.
Poštovani čitatelji, čestitamo vam Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, blagdan na koji moramo biti ponosni.

M. S.