PERUŠIĆ – Ratne 1943. godine u Zagrebu je održana izložba Zagrebačkog zbora. Bila je to preteča današnjeg Zagrebačkog velesajma, a u ono je vrijeme okupljala domaće obrtnike, poljodjelce i uzgajivače stoke. Među izlošcima našla se i jedna kruška. Bila je posebna po tome što je težila točno 1250 grama i vlasniku je donijela 1A nagradu! Uz nekoliko vrsta rakija na sajam ju je donio Ivica Vlainić-Stilan, povratnik iz Amerike i žitelj Prvan Sela pored Perušića. Stilan je u cijeloj Lici bio poznat kao vrlo marljiv i pametan čovjek, čuveni uzgajivač voća i proizvođač vrhunskih sortnih rakija. Vlainići već pet generacija ne sustaju s poslom. Ivan Vlainić, Stlanov unuk, najstariji je potomak te loze. Uz pomoć sina Drage razvija brand „Stilanova Lika“. Vrhunske rakije ove obitelji već su osvojile sve što se moglo osvojiti na prostoru bivše države, ali i šire.
Ovih dana u mnogim se ličkim dvorištima diže dim iz „veselih strojeva“, kako se od milja zovu rakijski kotlovi. Stara i preživljena teorija po kojoj je samo vrlo jaka rakija-dobra rakija polako postaje stvar prošlost. Iako se rakije i danas peku na sličan, tradicijski način, uz malo tehnoloških promjena i znanja ipak su stvorene nijanse koje su ličku rakiju nekolicine proizvođača svrstale u sami vrh kvalitetnih žestica. Stlanovu Liku uzeli smo za primjer ustrajnosti i težnje za nečim kvalitetnim. Svatko od nas vjerojatno je kušao neko piće ili prehrambeni proizvod izvan granica Like. Neke visoko hvaljene delicije ponekad su na samom rubu jestivosti. Dobra reklama i razvikana, a često nepostojeća kvaliteta, „zaslužni su“ da ćemo radije kušati loš viski, brendi ili lozovaču, nego li čistu domaću rakiju. Isto vrijedi i za većinu ličkih prehrambenih proizvoda. Ličani bi u svemu trebali preuzeti Stlanov stil: marljivo i pošteno raditi i ponositi se svojim proizvodima. Ostalo će doći samo po sebi.
L. O./ B. L.
