U blagdansko i postblagdansko vrijeme Uskrsa vode se na forumima,portalima pa i „parkovima“ „zanimljivi“, „dramatični“, „jednostavni“ i „otvoreni“ blagdanski razgovori u „okršajima“ sa različitim mišljenjima ljudske pameti i bespućima ljudske gluposti na forumima ovoga svijeta. U svom reflektiranju nad ponuđenim pitanjima i odgovorima zaključio sam da se radi o duboko egzistencijalnim stvarima na koja ja nemam jasan odgovor. Jasan odgovor može se dobiti dubokoumnim proučavanjem i razmišljanjem nad temeljnim postavkama života i stvaranja svijeta u svjetlu jahvističke i elohističke predaje knjige Postanka koja opisuje stvaranje svijeta i čovjeka.. Unatoč dubokoumnom i dubinskom razmišljanju shvatio sam da sam „pod povećalom“ javnosti te da se od mene očekuje odgovor. U iznošenju svojih stavova i uvjerenja potpuno sam „operiran“ od političkih i partikularnih interesa i „torova“ bilo koje partije vođen isključivo Božjim zapovijedima i kršćanskom tradicijom, kao i mistifikacije svoje uloge u stvaranju ovoga osvrta i odgovora na temeljna pitanja svijeta i života. Čitatelji kod čitanja ovoga osvrta neka me ne mistificiraju, jer ne dajem ja odgovore što se događa po „parkovima“ ljudskih srdaca, traženja i čežnji u traženju istine. Odgovore na traženje smisla ljudskih srdaca može dati jedino Bog, a ja sam samo njegovo sredstvo kao i moje sposobnosti kako bih tu prenio tu poruku . On je svako ljudsko srce stvorio i utkao u njega čežnju za sobom. Tu čežnju u „parku“ može utažiti jedino Bog i zato sveti Augustin veli:“ za sebe si nas stvorio, Bože naš, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Susret u „parku“ ljudskih traženja i čežnji svakako će biti „ dramatičan“, a uvijek je takav i bio kod traženja „Evinog“ lica), jer kod susreta između današnjeg „Adama“( hebr. čovjek) i današnje „Eve“( hebr.majke svih živih) slika lika ( ili bolje reći „predivnog“ lica) ostaje utkana u sjećanje za sva vremena. Taj dramatičan susret u „parku“ susret je zapravo i odsjaj Božje slike u nama utkane za sva vremena i vječnost. Kada ljudsko srce i njegove čežnje pronađu svoj smisao u novoj njegovoj „Evi“ iskustvo stvaranja ponovno se egzistencijalno prenosi na današnje vrijeme, a to postaje putokaz za sva pokoljenja i generacije kod traženja smisla, ljubavi i čežnji u „parku“ ljudskoga srca. U takvim traženjima smisla i Ivana Orleanska postaje uzor i ideal, odnosno moralni putokaz prema kojem teži ljudsko srce. Ova svetica Ivana ( hebr. „ljubljena“) Orleanska kod nekih mladenačkih traženja i čežnji u razgovorima po parkovima i „parkovima“ postaje smjernica i put kojim treba ići kako bi se postigao željeni ideal. Zbog svog stava da se lako ne predaje u različitim „okršajima“ ( bilo onim moralnim ili filozofskim ili egzistencijalnim) „ljubljena“ svetica je postala uzorom i jedne današnje „Eve“ i jednog današnjeg parka. Stav borbe za svoje ideale i smisao vlastitog „parka“ stavlja je u „žižu javnosti“ i tako postaje „popularna“, a ona kao današnja Eva ne predaje se tako lako u borbi sa medijskim laprdanjima, moralnim miomirisima i „smradoljubima“ u bespućima novinarske zbiljnosti.
U „parkovima“ traženja odgovora na smisao postojanja „ljubljena“ svetica Ivana Orleanska našla je sliku toga „predivnog“ lica i u susretu sa svojim idealom ima svoju viziju. Ideal „ljubljene“ svetice postaje „profesionalnost“, „pravednost“ i „korektnost“, a „pristupačnost“ i „otvorenost“ postaje stil komunikacije. Komuniciranje putem straha i bahatosti postaje nepodnošljivo u atmosferi međusobnih optužbi, a moralna sloboda postaje imperativ u novonastalim okolnostima. Cilj svakog traženja smisla po „parkovima“ ljudskih srdaca i težnji jest postići sklad između ideala i življene stvarnosti. Komunikacija u kojoj su neosnovane objede, „žutilo“ i senzacije postale stilom razgovora i to u javnosti postaje nepoštena, a životni ideal preuzima ključnu ulogu u „okršajima“ sa neugodnim miomirisima u „parkovima“ ljudskih srdaca i težnji i bespućima novinarske zbiljnosti u Hrvata.
M.Nj.
