Nedavno sam negdje pročitao zanimljivu rečenicu “Javne osobe ili dobro rade svoj posao pa su zato često u medijima, ili smišljaju način kako dospjeti u medije”. Ja nisam javna ličnost i, ustvari, smatram kako je žalosno što bez vlastitoga htijenja dospjevam u medije. No, eto, sila prilika me nagnala.
Pročitavši uvredljiv i čovjeka nedostojan tekst na portalu slobodnalika.com, (ako se takvo nešto uopće može nazvati medijem), osjetio sam se dužnim poslati odgovor. No, izgleda da “glavni urednik”, kako se već potpisuje “gazda” portala slobodnalika.com, nije čuo za Zakon o medijima, a kamo li za njegove članke 40. i 41. (kad malo bolje razmislim, nisam siguran da gospodin zna i nabrojati do 41) pa se o zakonsku obvezu objave demanta bezbrižno oglušio. Stoga sam zahvalan portalu Lika online, koji moj odgovor gospodi Popoviću i Starčeviću u cijelosti prenosi.

Poštovani,
ovim tekstom, koji nije tek puki demanti vaših netočnih navoda (jer se objede, koje vrijeđaju ugled i čast ne mogu smatrati samo netočnim navodima) iz članka “Karlo Starčević: Milinoviću Alle Wege führen nach Remetinec Svi putovi vode u Remetinec” (objavljenog 14.03.2015. u 14,35 sati na portalu slobodnalika.com), želimo izraziti zgražanje svih članova obitelji Milinović, kao i naših brojnih sugrađana, prijatelja i znanaca.

Gospodin Starčević se, u očiglednom nedostatku političkih i inih argumenata, poslužio argumentom skrnavljenja imena, lika i djela jednog pokojnika, čovjeka koji nas je napustio prije puna dva desetljeća i koji se od ovakvoga blaćenja ne može braniti.
Premda shvaćamo rezigniranost gospodina Starčevića, koji nevještom, neukom i, nadasve, sirovom retorikom teško parira vokabularu jednog liječnika i intelektualca, ovakav čin blaćenja nečije obitelji i pokojnika smatramo sramotnim i čovjeka nedostojnim.

Mnogi su od nas, poput gospodina Starčevića, u nekom trenutku svog života bili gubitnici, ali gubitnik postaje pobjednik onda kad svoj poraz prihvati ponosno uzdignute glave. No, kad je već pokleknuo pred vlastitom slabošću i svoju ogorčenost izbornim rezultatima pretočio u osobni obračun s doktorom Milinovićem, trebao bi makar u tom odmazdničkom htijenju ostati doslijedan i to “osobno” zadržati “osobnim”, bez upltanja obitelji, prijatelja, rođaka, pokojnika…

Preskromno bi bilo tražiti samo objavu demanta za ovako besremne riječi, kojima se g. Starčević poslužio kako bi zadovolji svoje niske pobude vrijeđanja svog političkog oponenta, a koje u nastavku citiramo (uz ispriku čitateljima zbog pravopisne nepismenosti, ali pravila citiranja nas obvezuju na doslovan prijepis) …”da je anonimka mogla doći iz kuhinje “Donau-Grilla” u Knorrstr u Muenchenu. Tamo su dolazili, odsjedali, pili i hranili se i bili skrivani već navedeni Tvoji prijatelji kao i mnogi drugi Jugodiplomati te profesionalne ubojice iz tvoje voljene i neprežaljene partije. Tu “kuhinju” je vodio izvjesni Milinović po imenu Mate”.
Gospodin Starčević ovdje govori o čovjeku kojeg nije upoznao, premda ga je možda izdaleka i vidio dok je pri restoranskoj isporuci istovarao sanduke piva. No, kad bi to i bio slučaj, da je samo malo bolje pogledao, vidio bi čovjeka koji je vrijednim i poštenim radom hranio svoju obitelj, koji je pod svojim krovom svakog srdačno primio i koji je ljubazno i profesionalno poslužio svakog gosta. Shvaćamo da je u to vrijeme gospodinu Starčeviću ondje objed možda bio preskup, ali da je kojim slučajem ipak navratio, bio bi kraljevski uslužen i nitko ne bi gledao jesu li mu nokti crni od pivskoga kvasca i hmelja, jesu li mu hlače izgužvane, niti bi ga pitao kakvi su mu vjerski i politički stavovi.
Ne znam je li neki njemački gost bio sudionik Drugog svjetskog rata. Nitko ga nije upitao je li možda bio stražar u nacističkom logoru. Ne znam je li neki tad jugoslavenski gost sudjelovao u Hrvatskom proljeću ili je, pak, bio udbaški doušnik. Ni to nitko nikog nije pitao.

Jedino što znam je to da je (za razliku od gospodina Starčevića, emigranta iz ekonomskih razloga) moj otac nakon zatočeništva u komunističkom zatvoru bio primoran tražiti kruh daleko od rodne grude, koju je cijeloga života neizmjerno volio. Znam i koliko je veliko i neupitno njegovo domoljublje bilo. Znam sve ono o nepatvorenom domoljublju i čovjekoljublju, o poštenom čovjeku i poštenju, sve ono što bi gospodin Starčević tek imao naučiti. Možda bi mu, stoga, prvi korak u tom njemu novom i nepoznatom naukovanju trebala biti javna isprika. Isprika pokojnom Mati, isprika obitelji Milinović i svima onima koji su njegove objede pročitali.

Ovim putem zhvaljujem svima onima koji su nam izrazili svoje zgražanje i koji ni na trenutak nisu dvojili o “istinitosti” objeda gospodina Starčevića.

Srdačno zahvaljujem,
Milan Milinović