Tumačenje biblijskih čitanja – 3. nedjelja došašća

0

U starini, dok se u Zapadnoj Crkvi u liturgiji upotrebljavao latinski jezik, ova se nedjelja zvala “Radujte se!”, zbog ulazne pjesme uzete iz Fil 4, 4, a taj Pavlov odlomak upotrebljavao se kao poslanica nedjelje. U ovoj liturgijskoj godini ne čitamo odlomak iz Fil 4, ali je ulazna pjesma ista. Ova je nedjelja oaza radosti u spremanju na Isusov dolazak. Zborna molitva i prvo čitanje govore o toj radosti. Poslanica, uzeta iz Jak 5, zove na strpljivost po uzoru na poljoprivrednike i starozavjetne proroke.
U evanđelju Krstitelj, zbunjen “jelima Kristovim”, šalje svoje učenike da pitaju Isusa je li on Očekivani ili treba drugoga čekati. Isus mu odgovara proročkim citatima o čudesnim djelima najavljenim za mesijanska vremena te proglašava blaženima one koji se nad njim ne sablažnjuju. Zatim hvali Krstitelja što nije kao trska koju ljulja vjetar te što jest više od proroka.
Ova nedjelja zove nas na radost, unatoč šokantnom načinu Božjeg djelovanja po Isusu. Kao nekoć Krstitelju, i nama danas Isus poručuje: “Blago onom tko se ne sablazni o mene!” Svojom “običnošću” Isus je povijesnim slušateljima pa i Krstitelju davao povod za “sablazni”, otežavao vjeru. Ipak nije odustao od svog načina uprisutnjivanja spasenja koje Bog nudi, nego je zvao ondašnje, a zove i današnje vjernike na otrežnjenje… Isus je opunomoćeni poslanik Boga koji iznenađuje, koji se ne da svesti na ljudsko očekivanje. Takav Bog mogao bi po magijskim obredima i formulama biti prisiljavan da se pokori ljudskim manipulacijama. Jesmo li radosni što Isus objavljuje Boga živog, drukčijeg, iznenadujućeg?

Pjesma povratnika (Iz 35, 1-6a.10)

Oglas

Iako je u prvom dijelu Izaijine knjige koji sadrži propovijedi povijesnog Izaije od 735. do 701. pr. Kr., ovaj odlomak odražava stanje sužanja u Babiloniji između 589. i 538. pr. Kr. Među njima djeluje prorok koji najavljuje povratak u zemlju djedova kroz Sirijsku pustinju. Tako se uživljava u budući izlazak iz ropstva kao da se događa u njegove dane. Zove na radost “pustinju i zemlju sasušenu” (r. 1). Pustinji kroz koju prolaze povratnici “dana je slava Libanona, divota Kartnela i Šarona” (r. 2). Libanon je sjeverni susjed Svete zemlje, Karmel gora u sjevernoj Palestini, Šaron primorska ravnica u središnjem dijelu Palestine. “Ruke klonule, koljena klecava” (r. 3) jesu osobe izgnanika koje prorok zove na sadašnju radost radi budućeg izbavljenja. Pri putovanju slijepcima je vrlo teško zato što ne vide hrapav put i jer ovise o pomoći suputnika. Prorok najavljuje da će o novom Izlasku slijepci progledati, gluhi zadobiti sluh, hromi prohodati, nijemi progovoriti (r. 5-b). Bog spašava ne samo dušu nego i tijelo. Čovjek ne bi bio potpuno sretan kad i svojom tjelesnošću ne bi doživio eshatonsko spasenje. Povratnike će “pratiti radost i veselje”, od njih će “pobjeći bol i jauci” (r. 10). Očito da ovakav san nije ostvaren prilikom povijesnog povratka iz babilonskog sužanjstva 538. pr. Kr. To je idealni Izlazak mesijanskih vremena koji će ostvariti Krist Gospodin.
U odgovoru Krstiteljevim izaslanicima Isus citira r. 5-6 ove pjesme povratnika potičući izaslanike neka jave Ivanu što su vidjeli i čuli. On svojim djelovanjem ispunja proročanstvo Izaijine knjige. Kuda on prolazi, raduje se pustinja i zemlja sasušena, kliče i cvate stepa.

Ratar iščekuje dragocjeni urod (Jak 5, 7-10)

U širem odsjeku Jakov zove kršćane prvog stoljeća, pa i nas danas, na strpljivo čekanje Kristova eshatonskog nastupa. Ovdje za uzor strpljivog iščekivanja stavlja poljoprivrednike i starozavjetne proroke. Pred početak kišnog dijela godine palestinski poljoprivrednik trebao je svoju njivu uzorati i zasijati. “Kiša rana” jest jesenska, koja omogućuje da zasijano sjemenje nikne. “Kiša kasna” jest proljetna, koja omogućuje da izrasla pšenica isklasa i dobije zrnje. Poljoprivrednik je učinio sve što je mogao i preostaje mu nada da će upravo te godine kiša pasti na vrijeme, a to ne zavisi od njega. Ratar je ovdje slika čekanja prožeta nadom, slika životnog optimizma. “Dolazak se Gospodnji približio” (r. 8) – to je eshatonski dolazak za koji vjernici trebaju uvijek biti pripravni, ali moraju pritom obavljati svoje zemaljske dužnosti kao što je ratar zasijao njivu nadajući se žetvi.
“Proroci su govorili u ime Gospodnje” (r. 10) riječ Božju za svoje suvremenike ali su i najavljivali Dan Gospodnji kao doba konačnoga Božjeg zahvata u ljudsku povijest. Proroci su “uzor strpljivosti i podnošenja zala” zato što su ustrajali u svom pozivu unatoč osporavanjima čak među religioznim sunarodnjacima. Božju volju sami su vršili i drugima nastojali otkrivati. Zato su često bili kritizirani kao samozvani i lažni proroci. Njihova “strpljivost i podnošenje zala” nije stoička apatheia, nezainteresiranost za ljude i događaje, nego aktivna strpljivost, osmišljena vjerom. Ovi ratari i proroci nama su poticaj na radosno i strpljivo očekivanje spasenja koje Bog u Kristu već nudi, ali i sprema.

Blago onom tko se ne sablazni o mene (Mt 11, 2-11)

Ovaj dio građe o Krstitelju donose jedino Matej i Luka. Mateju je svojstvena početna konstatacija: “Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike…” (r. 2).
Za ta “djela Kristova” čuo je Krstitelj u Maherontu, Herodovoj utvrdi istočno od Mrtvog mora, podignutoj za obranu od Arapa. Tu je Herod Antipa dao zatvoriti Krstitelja po nalogu svoje priležnice. Iz konteksta se može naslutiti da Krstitelj u tamnici očekuje drukčije nastupanje Mesije, kojega je on predstavio prilikom krštenja. Među svojim “djelima” Isus spominje i naviještanje evanđelja siromasima. Vjerojatno je riječ o namjernom boravku među zapuštenim Galilejcima koji su bili izloženi utjecaju poganskih susjeda a zanemarivani od jeruzalemskih rabina. Isus se među njima osjećao potrebnim i prihvaćenim (usp. Mt 11, 25 -“maleni”!), dok je Krstitelj vjerojatno očekivao da Isus više nastupa u glavnom gradu naroda te uočljivije pokazuje nastup Božje vladavine.
Isus vidi Krstiteljevu teškoću pa kaže: “Blago onom tko se ne sablazni o mene” (r. 6). Time pokazuje da zna kako neki dobronamjerni sunarodnjaci očekuju drukčijeg Mesiju. Njegova “djela” dovode u pitanje njihovu vjeru u njega kao Mesiju. On uza sve to ne mijenja svoj način djelovanja, uvjeren da tako traži Otac nebeski. Iako je Krstitelj izrazio nestrpljivost i sumnju, Isus ga hvali kao načelnog proroka koji se ne mijenja kao trska što je ljulja vjetar. Na kraju kaže da je, uza svu Krstiteljevu veličinu, beskrajno veći “i najmanji u kraljevstvu nebeskom”. Veći je, a ne “bit će veći”. Kraljevstvo počinje uz Isusa, uprisutnitelja spasenja što ga Bog nudi, jer po Isusu Bog milosno vlada svijetom, a Isus je prvi čovjek svakom žilicom svoga bića poslušan Ocu. Tko je uz Isusa, tko u njemu neobičnom prepoznaje i prihvaća Božjeg poslanika, već je u kraljevstvu nebeskom. Dakako u početnom stadiju, jer postoji i buduća, eshatonska faza Kraljevstva.
Krstiteljevo pitanje i Isusov odgovor tiču se i nas danas. I nama Isus govori: “Blago onom tko se ne sablazni o mene!” On je objavitelj Boga drukčijeg, koji se ne da uhvatiti u magijske formule i obrede. Uz takvog Isusa želimo ostati osjećajući se siromasima kojima on naviješta radosnu vijest spasenja.

I.G .