Bliži se Božić. Valja se pripraviti za Gospodnji dolazak. Svoje svakidašnje poslove obavljajmo u radosti i nadi budimo spremni pružiti pomoć ljudima s kojima se susrećemo. Tako ćemo im najbolje očitovati da Krist dolazi i za njih. U današnjem evanđelju sveti  Marko prikazuje djelovanje Ivana Krstitelja kao početak evanđelja o Isusu Kristu. Ivan zove na pripravljanje puta Gospodinu, propovijeda krst obraćenja i najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim. Ovo evanđelje, zajedno s prvim i drugim čitanjem zove nas da budemo adventski narod u povijesnom svijetu kojemu je potreban preporod.

U prvom čitanju prorok Izaija svome narodu u izgnanstvu naviješta blagovijest Isusa Krista:Gospodin dolazi da nas oslobodi i spasi. Ovim odlomkom počinje drugi dio Izaijine knjige koji sadrži propovijedi utjehe, namijenjene Izraelcima u babilonskom sužanjstvu. Iščitavajući povijesne prilike, prorok najavljuje okončanje sužanjstva i povratak u domovinu. Zove na radost ali i sprema za naporno razdoblje zajedničke obnove Izraela kao naroda Božjega. Ova proročka propovijed u današnjoj liturgiji poručuje da je Bog gospodar povijesti te da se njegov plan o spasenju ispunjava unatoč svim teškoćama.Prva rečenica počinje sa riječju „tješite, tješite moj narod“. Proročki glas se ne zaustavlja samo na riječima utjehe nakon ropstva i dokončanja sužanjstva, nego ide korak dalje:“što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!“ Nakon oslobođenja i ropstva bilo onog povijesnog ili ropstva grijeha, nije dovoljno samo izlazak, nego i zajednička obnova. Zajednička obnova završava objavom slave Gospodnje, jer su tako govorila Božja usta po proroku. Nakon obnove Bog pokazuje svoju slavu svojim dolaskom u moći. S njime dolazi i njegova naplata i nagrada već svakom prema njegovim djelima.

U psalmu se naviješta uspostava mesijanskog mira kao na počecima stvaranja svijeta kad je u prirodi, među životinjama i ljudima vladao savršen sklad sve do prvog grijeha. Slava će Gospodnja prebivati u zemlji našoj. Tradicionalno neprijateljstvo među životinjama nestat će dolaskom mesijanskog mira smatra psalmist.

U drugom čitanju iz poslanice apostola Petra vidimo da nas poziva na besprijekoran i svet život.Apostol se  obraća  krštenicima prvoga stoljeća koji su umorni od čekanja Kristova drugog dolaska. Tumači da kod Boga ne vrijedi ljudsko poimanje vremena, jer gospodar vremena i povijesti odgađanjem Kristova drugog dolaska daje svima priliku za obraćenje. U povijesnom svijetu vjernici očekuju nova nebesa i novu zemlju gdje će prebivati pravednost. Svijetu je potrebna duhovna obnova.Rečenica koju apostol navodi da je „jedan dan u Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ bila je u povijesti crkve podloga za krivovjerje koje se zvalo milenarizam. Neki kršćani su se umorili čekajući Isusov dolazak, a njega još nema. Zato apostol veli da će Gospodin ispuniti obećanje svoga dolaska. Razlog njegova kašnjenja nije zato što neće ispuniti svoje obećanje, nego je strpljiv sa onima koji se još nisu oslobodili ropstva grijeha jer „neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja“. Gospodin će ponovno doći kad se svi budu najmanje nadali „kao tat“ odnosno kradljivac da vidi bdiju li ili spavaju njegove sluge? Bdijući iščekujemo nova nebesa i novu zemlju, gdje pravednost prebiva. Zato u tome iščekivanju nastojte biti neokaljani grijehom i besprijekorni u miru s Bogom.

Prvo čitanje i evanđelje pozivaju na pripravljanje puta Gospodinu. Prorok tješitelj sužanjeva traži da put Gospodinu bude pripravljen u pustinji, a Ivan Krstitelj zove pokornike koji mu dolaze u pustinju da priprave put Gospodinu. U prvom slučaju riječ je o fizičkom putu kroz Sirijsku pustinju kojom su se sužnjevi trebali vraćati u zemlju otaca a u drugom o putu kao slici moralnog hoda pred Bogom. Starozavjetni molitelj vapi: “O kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!” (Ps 119,5).Ivan Krstitelj sa svojim suvremenicima iščekuje gospodinov dolazak. On je navjestitelj Mesije koga je prepoznao u Isusu. Možemo li i mi u suvremenom svijetu vršiti ulogu Ivana Krstitelja? Pogledajmo povijesni kontekst ove biblijske slike, da bismo je pravo razumjeli i primijenili na svoje vjerničko djelovanje u svijetu.

Prorok koji je oko god. 550. pr. Kr. bio pozvan na tješiteljsku službu među sunarodnjacima u babilonskom sužanjstvu znao je vrlo dobro da na putu od Babilonije do Svete zemlje postoji Sirska pustinja. Također je znao kako je babilonska vojska prisiljavala zarobljenike ili lokalno stanovništvo na pravljenje putova po kojima je ta vojska trebala prevoziti svoju opskrbninu, oružje i ratni plijen. Po Božjoj objavi i pomnom promatranju međunarodne političke situacije, ovaj je prorok uvidio da će kralj susjedne države Kir ubrzo osvojiti Babiloniju te dopustiti sužnjima različitog porijekla da se vrate u svoju domovinu. Oni isti agresori koji su nekoć zarobljene Židove tjerali da za njih prave ceste morat će uskoro sužnjevima izgrađivati put za siguran povratak u domovinu. Zato su riječi ovoga proroka zvučale kao istinsko ohrabrenje sunarodnjacima u Babiloniji: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila” (Iz 40,3-5).

Kad su Židovi Aleksandrije oko 300 godina kasnije prevodili Izaijinu knjigu na grčki kako bi je čitali u svom bogoslužju riječi, znali su da su se sužnjevi vratili u domovinu pa su odlučili prorokovoj poruci dati novu nijansu značenja. Prorokov poziv “Glas viče: pripravite put Gospodinu kroz pustinju” prilagodili su u: “Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu!” Ovim riječima prevoditelja Ivan Kristitelj potiče u današnjem evanđelju svoje povijesne slušatelje da priprave put Gospodinu koji dolazi, a sveti Marko njegovo djelovanje naziva početkom evanđelja o Isusu Kristu, Sinu Božjem. Hod kroz pustinju u vrijeme bijega iz Egipta ili povratka iz babilonskog sužanjstva bilo je vrijeme religioznog sazrijevanja, vrijeme doživljavanja i prihvaćanja ovisnosti o Bogu. Putovanje je postalo približavanje i povratak Bogu. Krstitelj je propovijedao hodočasnicima koji su mu se pridružili u pustom kraju na Jordanu, iščekujući s njime nastup kraljevstva Božjega. U znak spremnosti na vladavinu Božju priznavali su svoju grešnost i primali od Ivana pokorničko krštenje. Povlačeći se na kratko od svagdanjih poslova u pustinjsku osamu, imali su priliku za kritično vrednovanje svoga života, za razmišljanje i donošenje važnih životnih odluka. Ivan im svima propovijeda krst obraćenja te najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim.

Ovo evanđelje i prva dva čitanja poručuju nam da mi kršćanski vjernici živimo u povijesnom svijetu kojemu je potrebna duhovna obnova. Stoga smo adventski narod koji se sprema za Kristov dolazak tako što odgovorno živi i djeluje u svijetu. Nastojimo svijet činiti područjem Božje prisutnosti i djelovanja. Pozvani smo da pripravljamo put Gospodnji u povijesnom svijetu, jer Gospodin dolazi. Taj dolazak Božji je utjeha i opomena. Dolazi Mesija s evanđeljem o ljubavi Božjoj i uskrsišenju Sina Božjega. Evanđelje koje je Isus Krist obuhvaća i križ poniznog služenja Bogu i bližnjima, križ koji je sastavni dio istinske ljubavi. U pustinji pojedinačnih srdaca i društva trebamo graditi put Gospodinu, ispunjati doline moralnih posrtaja i ravnati uzvisine ljudske umišljenosti. Krist dolazi kao svjetlost koja okončava neprijateljstva te stvara novo nebo i novu zemlju gdje prebiva Božja pravda i trajan mir.

Djelatnom ljubavlju i opraštanjem možemo kao pojedinci i zajednica pripravljati put Gospodinu. Dajući prednost potrebama drugih iznad naših potreba, poduzimajući ponizno prvi korak na putu pomirenja s drugima i drugačijima, gledajući u drugima lice Kristovo – pripravljamo put Gospodinu koji dolazi dok sami odgovorno živimo dar života. U tom smislu mi smo adventski narod. Divne li i stimulativne zadaće! Slika u koju ću ovim svojim razmišljanjem uroniti zove se Ivan Krstitelj u pustinji, a naslikao ju je francuski umjetnik Philippe de Champaigne. Njegova umjetnička ostvarenja nisu krasila samo samostane i crkve, nego i sam francuski dvor. U prvom planu slike dominira veliki lik Ivana Krstitelja, dok mali lik na horizontu predstavlja onoga „koji dolazi poslije njega“- Krista, na kojega Ivan pokazuje svojom desnom rukom. Njegove mišićave ruke i stav tijela ukazuju na njegovu tjelesnu i duhovnu snagu. Zanimljiv detalj slike je sjena koja pada na Ivanovu desnu ruku, a ne vidi se odakle dolazi, dok je Isusov lik osvijetljen. Ta sjena se različito tumači. Jedni u sjeni vide ispunjenje evanđeoskih riječi iz Ivanovog evanđelja ( Iv 1,4-7) u kojima se u sjeni vidi da „svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze“. Drugi pak u sjeni na Ivanovoj desnoj ruci vide nešto poput vrata u novi svijet i novo doba, koje nastupa Isusovim dolaskom. U tom smislu neki tumače da Ivan pokazuje u prošlost pa slika pokazuje Isusa kao nekoga koga još nismo susreli niti o njemu čuli. Time autor ove slike kazuje i nešto o današnjem vremenu kršćanstva:Isus još uvijek dolazi, dolazi ovdje i sada, za mene i za tebe i za sve one koji za njega još nisu čuli. Do izražaja na slici dolazi Ivanova uloga posrednika i poveznika između Isusa i promatrača slike, između svijeta na slici i sadašnjega svijeta.Autor slike naslikao je Ivana, koji je već shvatio i koji je već prosvijetljen, jer je ugledao Krista koji svijetli u tami. Ivan Krstitelj se potpuno razdaje u svojoj ulozi Isusova preteče. Iako je dominantna figura, on sa oduševljenjem i ponosom pokazuje na „onoga koji je veći od njega“. Upravo je u tome njegova veličina.

Pitanja za razmišljanje mojim čitateljima: 1.) Imam li vremena za odlaske u duhovnu pustinju u kojoj mi Bog govori i iz koje me zove na životne zadatke? 2.) Pripravljam li put Bogu milosrđa, mira i pravde u mojoj obitelji, društvu i zemlji?

                                                                                                                                                                            NjaM