Tumačenje čitanja 4. nedjelja kroz godinu

0

Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast. (Bernard Shaw)
Vlast je vlast,i ja to poštujem, tu su paragrafi pa zagrabi nek isto je i đavolu i đakonu, pa nek se zna!” ( Đorđe Balašević pjesma Ne lomite mi bagrenje)
Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost. (F.Bacon)
Čudna je to želja; tražiti vlast i izgubiti slobodu; ili: tražiti vlast nad drugima a izgubiti je nad samim sobom.(F.Bacon)
Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci i fraizeji ( Mk 1,22)
Za evanđelje nedjelje imamo Isusov nastup u kafarnaumskoj sinagogi prilikom kojega on naučava kao “onaj koji ima vlast” te u znak potvrde da je kraljevstvo Božje zaista blizu oslobađa opsjednutog bolesnika od nečistog duha. Povijesni slušatelji i gledatelji upućuju mu kompliment: “Nova li i snažna nauka” (r. 27)! Ovo Isus govori i čini neposredno nakon prve propovijedi u kojoj je sve pozvao na obraćenje radi blizine kraljevstva Božjega a zatim izabrao prve učenike kao suradnike u zasađivanju kraljevstva Božjega. Čudo je ovdje potvrda onoga što Isus govori.
Ljudi Isusova vremena svaku su bolest smatrali poremećajem koje u čovjeka unosi sotona. Tako sam Isus govori da je zgrbljenu ženu sotona “svezao” pred 18 godina (Lk 13, 16). Posebne bolesti smatrane su opsjednućem zlog duha, kao padavice ili živčana oboljenja. Ljudi su, međutim, vjerovali da postoji ne samo zlo u čovjeku, nego zlo u sebi, zli duh. Zli duh može zbiljski opsjesti čovjeka, što postaje očit znak čovjekove nesposobnosti da se iščupa iz svoga zla.
U doba Isusovo kao i u naše dane postoje u svijetu “strukture zla”, kao što su nepravde, ugnjetavanja, slabo plaćanje radnika itd. Te strukture su odraz čovjekove unutarnje podjele i borbe, zla u samom čovjeku kao pojedincu i kao zajednici. Tog unutarnjeg poriva na opakost čovjek se ne može sam osloboditi. Otvori li se Bogu, on ga oslobađa po Kristu snagom Duha. Ostane li zatvoren Bogu, daje se zarobiti od zlih sila. To Isus uči i svjedoči izgonjenjem zlog duha iz bolesnika. Kako je Isusov govor i postupak bio sasvim ukorijenjen u duhovnom stanju i potrebama ljudi, slušaoci su njegov nauk proglasili novim i snažnim. Isus je sav stajao iza onoga što govori i drugima predlaže.
Po nama sudionicima današnje liturgije Isus želi da i u naše dane, u našoj sredini njegov nauk bude nov i snažan. Za to je potrebno “prereći” Isusova djela i riječi na valnu dužinu današnjih ljudi. Po nama ih Isus želi susretati ondje gdje su slabi i pokazivati im da postoji izlaz iz njihove situacije.
Odlomak iz prvog čitanja knjige Ponovljenog zakona stavljen je u današnju liturgiju kao starozavjetna priprava za ono što slušatelji govore o Isusu u kafarnaumskoj sinagogi: “Učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci”. Govori o službi proroka u  narodu Božjem.
Prvi i vrhunski prorok je Mojsije jer je Božjom snagom izveo Izraelce iz ropstva u slobodu te na svetoj gori dobio Deset zapovijedi kao sažetak moralnih uputa za organiziran i sretan život savezničkog i vjerničkog naroda Božjeg. Knjiga ponovljenog zakona prilagođuje starinske židovske propise novoj, promijenjenoj situaciji. Jedan od propisa je i proročka služba u Izraelu. Proroci sa zvanjem razlikovali su se od “proročkih sinova” po svetištima koji su bili često savjetnici na kraljevskim dvorovima i živjeli od služenja svetištu. Ovdje se radi o prorocima sa zvanjem koje je Bog zvao neplanski, iz različitih obitelji i plemena, u kriznim vremenima i u doba relativnog blagostanja. Proroci su savjest naroda Božjega koji sunarodnjake – kraljeve i obične ljude trebaju podsjećati na zakon Božji. U kriznim vremenima proroci su tješitelji koji sunarodnjacima podržavaju vjeru i nadu te najavljuju izbavljenje koje Bog sprema.
Naš tekst kaže, stavljajući Mojsiju u usta, da će Bog podizati proroka “iz tvoje sredine”  iz zajednice vjernika i za zajednicu vjernika. Već pod Horebom Izraelci su molili da im Bog ne govori izravno nego preko posrednika, Mojsija. Prorok će biti posrednik koji narodu iznosi Božji nauk i svoje sunarodnjake molitvom zastupa pred Bogom. Bog obećava da će “riječi svoje stavljati u prorokova usta”, Tako je bilo s Mojsijem, s Jeremijom  i drugim pozvanim prorocima. Pod time se razumijeva ne samo nova objava, nego i čitanje sadašnjosti. Prorok ima dublji uvid u znakove vremena i potiče sunarodnjake na odabiranje konkretnih poduhvata koji su znak volje Božje. Tako je Izaija nagovarao kralja Ahaza da ne traži političku i vojnu pomoć od poganskih Asiraca, Jeremija je predlagao da se kralj i narod ne suprotstavljaju Babiloncima, jer će to samo pogoršati situaciju cijelog naroda.
Bila je uvijek opasnost da prorok tako “prorokuje” kako bi se svidio moćnicima ili da svoje želje proglasi voljom Božjom. Zato Bog preko Mojsija prijeti lažnim prorocima smrtnom kaznom.U Isusovo doba ljudi su očekivali novog proroka poput Mojsija, jer već nekoliko stoljeća nije bilo značajnih proroka u Izraelu. Zato su slušatelji Isusa često nazivali prorokom, i to velikim prorokom.
Na početku sedmog poglavlja Prve Korinćanima Pavao odgovara na pitanja vjernika o braku i bezbračnosti. Glede braka, proglašava Isusovu odredbu da je brak vjernika doživotna obveza i milost. Glede celibata ili djevičanstva kaže da svako ima svoj dar. Za sebe govori da prihvaća celibat koji mu omogućuje da svu svoju snagu posveti propovijedanju i vođenju crkvenih zajednica. Vjernicima koji razmišljaju, bi li prihvatili celibat, preporuča tu karizmu na korist crkvene zajednice.
Današnji odlomak je teološko obrazloženje Bogu posvećene bezbračnosti. Kad kaže da bi želio da krštenici Korinta i kasnijih zajednica budu “bezbrižni”, misli na zemaljske obveze koje proizlaze iz braka te odnosa roditelja prema djeci. Tko je u braku, svoju vjernost Bogu dokazuje brigom za partnera i djecu. Najprije je dužan posvetiti se svojoj obitelji, a onda eventualnom širenju evanđelja i izravnom bavljenju duhovnim stvarima. Osoba nevezana brakom brine se za Gospodnje, a osoba u braku brine se za to da “ugodi” partneru i djeci. I oni koji su u braku mogu ugađati Bogu, ako svoje bračne i obiteljske dužnosti obavljaju prema Božjim zapovijedima. Oni, međutim, odanost Bogu pokazuju odanošću i vjernošću vlastitoj obitelji. Tko nije vezan na vlastitu obitelj, može služiti većem broju ljudi i tako očitovati Božju brigu za sve, sviđati se Bogu služeći mnogima.
Pavao kaže da ovo govori vjernicima na korist, ne da postavi zamku. Ovo najprije znači da je Pavao zadovoljan svojim celibatom te da ne podcjenjuje brak i obitelj. Traži da vjernici promisle, jesu li sposobni prihvatiti Bogu posvećenu bezbračnost na korist crkvene zajednice. On želi da i oženjeni i neoženjeni budu “dolično i nesmetano privrženi Gospodinu”. Celibat preporuča kao bolju mogućnost služenja Bogu i ljudima, ali ne zapovijeda da ljudi na brzinu prihvate celibat.
Isus je bio celibatarac koji je cijenio brak i obitelj, ali se braka odrekao da se sav posveti Božjem kraljevstvu. Ova Pavlova pouka pokazuje da je već dvadesetak godina nakon Kristova uskrsnuća u Crkvi, sastavljenoj od krštenih Židova i pogana, bilo muškaraca i žena koji iz vjerskih razloga nisu sklapali brak, ali su živjeli kreposno i marljivo djelovali u kršćanskim zajednicama. Od njih će se tokom povijesti razviti mnoštvo muških i ženskih redovničkih družba.
Tekst evanđelja ove nedjelje je iz Markova evanđelja. Nakon krštenja na Jordanu i nastupne propovijedi u Galileji, Isus se nastanio u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na Genezaretskom jezeru, koji je kao i ostala mjesta Galileje bio zanemarivan od strane jeruzalemskih teoloških krugova.Kao pobožni Židov Isus je u Nazaretu išao u sinagogu na bogoslužje riječi. Tako čini i u Kafarnaumu. Kao odrasli muškarac imao je pravo zatražiti od nadstojnika sinagoge svitak za čitanje Pisma, pročitati predviđeni odlomak i tumačiti ga. Slušaoci su zaneseni, jer je Isus učio “kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci”. Morao je nastaviti svoju temu o nastupu Božjeg kraljevstva, pri čemu je pokazivao svijest o svom jedincatom odnosu s Bogom. Zato je mogao autoritativno tumačiti Pismo, drugačije od pismoznanaca.
Na Isusovu propovijed o blizini kraljevstva negativno reagira nečisti duh iz opsjednutog bolesnika. Zove Isusa svecem i predbacuje mu kako je došao da uništi nečiste duhove. Time sotona pravi Isusu reklamu, a Isus odbija naziv “Svetac Božji” iz usta opsjednutog. Za Marka koji piše nakon uskrsnuća ovaj razgovor je kritika apsolutizacije čuda. Važnija je Isusova nauka nego čudesa. Kraljevstvo Božje zbiljski nastupa po Isusu i sotona to sluti: gdje Bog vlada, Zli mora uzmaknuti. Isus je opunomoćenik koji mjesto Boga nastupa protiv zlih sila. Isus zapovijeda zloduhu da ušuti, a kasnije će tako zapovjediti i uzburkanom jezeru (usp. Mk 4, 39). Time se očituje Isusova moć, oslonjena na Boga. Naredba: “Iziđi” je akcija kojom Isus oslobađa bolesnika od zlih sila. On to može zato što po njemu nastupa vladavina Božja među ljudima.Zli duh potresa bolesnika, viče na sav glas i izlazi iz njega. Isusova nauka o bliskom kraljevstvu time biva potvrđena. Spasenje Božje dolazi ljudima u Isusovoj riječi. Povijesni gledaoci i slušaoci to potvrđuju usklikom o novu i snažnu nauku kojemu se pokoravaju i zli dusi. Za Marka Isus nije čarobnjak nego opunomoćeni uprisutnitelj Božjeg kraljevstva čiju nauku Bog potvrđuje čudesima.
Isusov nauk i u naše dane treba biti nov i snažan. To pak biva, ako propovjednici i svjedoci evanđelja preriču ono što Isus ljudima govori i za njih čini na valnu dužinu današnjih ljudi. Ako ih traže ondje gdje jesu i onakve kakvi jesu te im pomažu prihvatiti ono što Isus nudi. Da bi propovijed o blizini Božjeg kraljevstva zvučala autentično i znakovito, kršćani sabrani u Crkvu trebaju pokazivati da su sretni što se podlažu Bogu te da Isusova djela i riječi ozbiljno žive.

NjaM