Prvo čitanje ove nedjelje je iz Djela apostolskih. Ovaj odlomak govor je Petra pred Velikim vijećem u Jeruzalemu nakon uhićenja radi ozdravljenja hromog pred hramskim vratima i govora koji je održao začuđenim promatračima. U odlomku koji prethodi našem današnjem, suci su Petru i Ivanu postavili pitanje: “Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?” Petrov govor je obramben i apologetski, jer se u njemu brani, ali je u njemu prisutna i misionarska nakana: Petar se tako brani da suce uvjerava u ispravnost Isusova pokreta.
Luka napominje da je Petar pri govoru bio “pun Duha Svetoga”. To je ostvarenje obećanja kada Isus svojim budućim svjedocima obećava da ne budu unaprijed zabrinuti kako će govoriti kad budu dovedeni “pred sinagoge i poglavarstva i vlasti” – to jest židovske i poganske sudove. Duh Sveti nadahnjivat će ih što treba reći. Jer svjedoči za uskrslog Krista, Petar je ojačan i prosvijetljen Duhom Svetim. Počinje prigovorom: “Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnom čovjeku?” (r. 9). Suci ne niječu da je Petar ozdravio hromog od rođenja, ali traže tumačenje: u čije ime je to učinjeno, jer oni ne priznaju da je Isus proslavljen i da djeluje u svojim svjedocima. Mjesto da budu radosni što je ozdravljen jedan bolesnik, suci osporavaju snagu onoga po kome je on ozdravljen. Petar ukazuje na ljudsku i vjerničku nedosljednost takvog procesa. U Petrovu pitanju: “Po kome je ovaj spašen”, spasenje se odnosi na ozdravljenje. To se dogodilo snagom Isusa Krista koga
su židovski vjerski poglavari dali razapeti a Bog ga je uskrisio od mrtvih. U r. 11 Petar citira Ps 118,22 koji je radosna pjesma zahvale za blagdan Sjenica. Promatrajući svoju povijest i raspršenost među moćne poganske narode, Židovi su bili svjesni da svoj opstanak zahvaljuju Bogu savezniku:

Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

Isus je ovaj psalam morao često moliti u vrijeme svojih hodočašća u Jeruzalem u toku djetinjstva, mladosti i mesijanskog djelovanja. Kad je uvidio da ga čeka nasilna smrt, pomoću ovog psalma ju je osmislio samome sebi i svojim protivnicima.  Kao što su pobožni Židovi priznavali svoju malobrojnost i neznatnost u usporedbi s moćnim narodima, ali i vjeru da su radi objave kamen zaglavni kojim se Bog služi u vođenju svijeta, tako je i Isus priznavao. Unatoč nasilnoj smrti, on će postati kamen zaglavni obnovljene zgrade ljudskog roda. Tim psalmom tumačili su apostoli Židovima paradoks Isusove smrti i dokazivali da je on upravo zato Mesija.
Zato Petar u današnjem govoru zanosno ističe da nema nikakvog drugog imena po kojem se možemo spasiti osim imena Isusova. Proslavljenost Isusa Petru je poticaj na svjedočansko  djelovanje u ime Isusa. On vjeruje da se ljudi jedino po Isusu spašavaju u zemaljskoj egzistenciji ali i za vječnost. Zato u ime Isusovo propovijeda i ozdravlja. Petar ovdje nastavlja službu Isusa dobrog pastira.

Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice. Sveti pisac podsjeća povijesne čitaoce i nas danas na ljubav koju nam Bog poklanja zato što nas čini svojom djecom. Kršćani sebi pripisuju to dostojanstvo i sveti ih pisac uvjerava da je ono zbilja. Ljudi s grčkom kulturom u ono doba željeli su stupiti u ozračje božanstva, postati divinizirani. Ta čežnja grčkog duha ispunjena je u vjerničkom pristajanju uz Isusa.
Ovo dostojanstvo djece Božje još nije konačno, dok smo u zemaljskom proputovanju. Na koncu vremena će se ono vidljivo očitovati i postat će neizgubljeno. Tada ćemo postići punu sličnost s Bogom i gledati ga kakav jest, dok ga sada gledamo očima vjere, “kroz zrcalo, u zagonetki”, rekao bi Pavao (1 Kor 13, 12). Tko proživljava u svijetu istu sudbinu kao i Isus, može se nadati punom očitovanju dostojanstva djece Božje.

Evanđelje današnje nedjelje je po Ivanu. Povijesna pretpostavka Isusovu govoru o dobrom pastiru u Jeruzalemu jesu činjenice da su u vrijeme nametanja grčke vjere i kulture pod sirskim vladarima židovski veliki svećenici za novac dobivali potvrdu svoje službe, a za uzvrat su u narodu provodili politiku poganskih vladara (god. 198-142. pr. Kr.). Čak i kraljevi iz makabejske loze (god. 142-63. pr. Kr.), koji jesu bili iz svećeničke loze, silom su prisvojili velikosvećeničku službu i okrutno vješali protivnike. Kad su god. 63. Rimljani osvojili Jeruzalem i tamošnjeg vladara učinili svojim vazalom, veliki svećenici morali su od Rima tražiti potvrdu za svoju službu. U vrijeme Isusova života i djelovanja dvije svećeničke obitelji prigrabile su velikosvećeničku službu te se na njoj smjenjivale.
Na temelju takve povijesne pozadine, Isus i njegovi povijesni slušatelji znali su što se misli pod pojmom najamnika koji bježi od ovaca kad dođe vuk i kojemu nije stalo do ovaca. Za razliku od takvih vršilaca službe u zajednici vjernika, Isus se predstavlja kao pastir dobri koji polaže život za ovce, pozna ovce i one poznaju njega. Poslije ovakve kritike vjerskih poglavara Isus je znao da ga čeka nasilna smrt. Zato je izjavio: “Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce” (r. 15). Međusobno poznavanje dobrog pastira i ovaca odraz je poznavanja Oca i Sina: budući da Otac u najdubljem smislu poznaje Isusa, u čemu je uključena Očeva ljubav, može i Isus poznavati ovce te za njih davati svoj život. Sin ima jedinstveni udio na Očevoj naravi i to ga iznutra osposobljava za izvršenje Očeva plana o spasenju svih ljudi. U r. 17 Isus ističe kako ga Otac ljubi upravo zato što slobodno polaže život za svoje ovce. Upravo zato što je svjestan Očeve ljubavi prema sebi, Isus može ljubiti ljude i predati se u smrt za njih. U r. 18 Isus naglašava osobnu inicijativu u hodu u smrt: “Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” Uprisutnjujući dobrotu Očevu , prema svima ljudima morao se zamjeriti grešnim pasti, rima svoga naroda. On nastavlja svoje poslanje onako kako Otac traži i to će ga dovesti u nasilnu smrt.
Za nedjelju duhovnih zvanja važan je r. 16 današnjeg odlomka u kojem Isus kaže da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka: “I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir!” U Ivanovu evanđelju prikazan je Isusov dvodnevni boravak među Samarijancima koji su ga primili s poštovanjem i priznali ga za Spasitelja svijeta (Iv 4, 40-42). Ivan također bilježi kako su Židovi Jeruzalema Isusovu izreku o odlasku razumjeli kao nakanu da pode “raseljenima među Grke, naučavati Grke” (7, 35). Pod kraj Isusova mesijanskog djelovanja, za vrijeme posljednje Pashe, neki Grci su pristupili Isusu a on im se predstavio kao pšenično zrno koje treba umrijeti da bi donijelo novi rod (12, 20-22). Zato ova izreka u govoru o dobrom pastiru najprije odražava Isusovu svijest da među raspršenu djecu Božju spadaju ne samo Židovi domovine i raseljeništva nego i strani narodi. On u tijeku svoga povijesnog djelovanja nije odlazio među pogane na duže propovijedanje, ali je Dvanaestorici iza uskrsnuća dao nalog da idu u sve narode u njegovo ime. Isus preko svojih propovjednika i svjedoka želi biti sveopći dobri pastir.
U vremenu kad je Ivan pisao za kršćane male Azije, izreka o drugim ovcama mogla se odnositi i na kršćane drugih crkvenih zajednica. Iz ukazanja uskrslog Isusa Petru na jezeru razvidno je da je Ivanova Crkva znala za kršćane Petrove zajednice (21, 15-19). Ivanovski kršćani znali su da izvršavaju Isusovu volju o Crkvi ako misionarski djeluju, jer je Isus na posljednjoj večeri molio “za one koji će vjerovati na njihovu riječ u mene: da svi budu jedno” (17, 20). Vjerovali su također da na Isusovu volju o Crkvi spada prihvaćanje pastira u vlastitoj zajednici i povezanost s drugim zajednicama preko pastira.
Izreka “imam i drugih ovaca” u današnjoj liturgiji podsjeća nas da Crkva treba muškarce i žene koji prihvaćaju duhovno zvanje kako bi nastavljali službu Isusa dobrog pastira. Molimo danas za one koji su to zvanje prihvatili da u njemu radosno i vjerno ustraju. Također za one koji se spremaju i koje Bog zove preko roditelja i župskih zajednica. Da u svom spremanju i odlučivanju budu velikodušni.

NjaM