Tumačenje čitanja za 26.nedjelju kroz godinu

0

Prvo čitanje i evanđelje današnje nedjelje stavljaju nas pred fenomen dobrote, poštenja, ljudskosti kod drugih koji ostaju izvan vidljivih struktura crkvene zajednice. S Mojsijem i Isusom danas izražavamo radost što sve te osobe dobro čine i molimo spremnost da uočavamo i promičemo sve što je dobro kod drugih. Podsjetimo se da Knjiga Brojeva u odsjeku od poglavlja 10 do 36 sadrži različite događaje iz vremena proputovanja kroz pustinju u obećanu zemlju. Poglavlje 11 donosi izvještaj o mrmljanju naroda, nezadovoljnog niskim standardom i lošom ishranom. Mojsije se žali Bogu da dalje ne može vršiti službu vode na putu u obećanu zemlju, a Bog mu odgovara neka postavi sedamdesetoricu starješina s kojima će podijeliti brigu za narod te neka ih dovede u pomično svetište zvano “Šator sastanka” a tom zgodom Bog obećava da će uzeti nešto od duha Mojsijeva i staviti ga na njih, kako bi s Mojsijem mogli “nositi teret naroda” (11, 17).

U današnjoj zgodi koju imamo kao prvo čitanje Mojsije izvršava Božju odredbu i poziva starješine u svetište da ih Bog uvede u njihovu novu službu… “Jahve siđe u oblaku” (r. 25). To je isti onaj oblak koji je znak Božje prisutnosti u savezničkom narodu u toku proputovanja. “Poče s njima govoriti” – dade im nov stupanj razumijevanja njegove riječi, sadržane ne samo u dotadašnjoj objavi nego i u plemenskim i kućnim običajima te u glasu savjesti. Ovi starješine trebat će u svjetlu Božje riječi, ljudskog povijesnog, obiteljskog i plemenskog iskustva presuđivati parnice te davati smjernice za organiziran zajednički život. Da bi mogli vršiti svoju socijalnu službu, trebaju iskustvo Boga, osobni dodir s Bogom u molitvi i bogoslužju zajednice. Zato bivaju u svetištu uvedeni u svoju novu službu. Ne znamo, kako je konkretno Bog uzeo od duha Mojsijeva i stavio na novoizabrane starješine, ali je očito da su oni trebali obavljati svoju službu pod vodstvom Mojsija koji je bio bogat političkim, socijalnim i obiteljskim iskustvom, a iznad svega bogat u iskustvu Božje nazočnosti. Mojsije je očito imao karizmu vođenja zajednice. Nešto od te njegove karizme Bog udjeljuje njegovim suradnicima.
Kad “duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to nikada više ne učiniše” (r. 25b). Pavao u Prvoj Korinćanima govori o daru proroštva koji su dobivali pojedini obdarenici. Iz konteksta izlazi da je to dublji uviđaj u riječ Božju i dar primjenjivati tu riječ u promjenjivim prilikama zajednice i pojedinaca. Sličan “dar Mojsijeva duha” morali su dobiti i starješine prilikom uvođenja u svoju službu. Vjerojatno su iznosili osobne poglede na daljnji hod zajednice prema obećanoj zemlji a prisutni sudionici ovog svojevrsnog bogoslužja Riječi osjetili su vjerničkim srcima da iz ovih obdarenika zaista progovara Duh Božji.
Dvojica odabranih, koji su bili na popisu starješina “ostadoše u taboru” (r. 26). Iz konteksta izlazi da nisu ostali zlonamjerno ili iz komotnosti. Bit će da su imali neodgodiv razlog u vlastitoj obitelji. Oni su također dobili dar starješinske karizme te snagom toga dara “počeli prorokovati”: iznositi kvalitetno nove poglede na daljnji hod zajednice prema obećanoj zemlji. Jedan mladić, koji je morao znati da je Mojsije u pomičnom svetištu s ostalim starješinama, odjurio je i javio što se događa s Eldadom i Medadom. Jošua, Mojsijev poslužitelj koji se spremao da naslijedi Mojsija u službi glavnog vođe, moli da Mojsije ušutka dvojicu obdarenika koji se nisu uklopili u timski rad. Mojsije odbija: “Zar si zavidan zbog mene?” Time pokazuje da cijeni dobru volju Jošuinu, ali ne kani ušutkivati dvojicu osamljenih obdarenika. On se raduje dobru koje ta dvojica izdvojenih počinju činiti: “Oh kad bi sav Jahvin narod postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!” (r. 29). Na starješinama je duh “počinuo” a Mojsije moli da Bog “izlije duha na sav narod svoj”. Drugi biblijski izrazi su: Duh Jahvin nekoga “obuzme”, na njega “navali”, “pomaza ga” za službu ili zadaću na koju ga Jahve šalje. Sve su to slikoviti izrazi za tajnovitu silu koju Bog daje pojedincima na korist cijelog naroda. Mojsije se ne boji konkurencije autentičnih obdarenika. Oni koji se zaista budu dali voditi od Duha Božjega, mogu samo koristiti narodu Božjem. Mojsije je ovakvim svojim stavom slika Isusa iz današnjeg evanđelja: dobro koji drugi čine on zamjećuje, spreman je to priznati i podržavati. Nije ljubomoran ni uskogrudan.

Drugo čitanje je iz Jakovljeve poslanice. Ovaj odlomak izgleda kao socijalni manifest u prilog izrabljivanim i obespravljenim siromasima. Valja ga doživljavati u svjetlu cijele Jakovljeve poslanice te novozavjetne nauke o nenalijepljenosti za materijalna dobra i pomaganju ljudskoj subraći u oskudici.
Jakov je u ranijim poglavljima kritizirao organizatore kršćanskog bogoslužja koji daju prednost bogatašima na molitvenom susretu ili siromahe otpuštaju podrugljivo liturgijskim pozdravom: “Idite u miru”, a ništa im ne daju za jelo i odijelo. Na toj liniji on i u ovom odlomku govori krštenicima, vjernicima koji dolaze na liturgiju i imaju priliku čuti njegovu pisanu propovijed.
“De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti” (r. 1). Ovo je živahno obraćanje slušateljima koji će na bogoslužju Crkve slušati čitanje nadahnutog spisa. Dosada se više puta obraćao naslovnicima s “braćo moja”. Time je i sebe stavljao na istu ravan vjere s njima. Ovdje kao da se distancira, jer govori jednoj grupi krštenika čije postupke ne može odobriti kao vjernik i učitelj vjere. On čvrsto vjeruje u pravdu koju Bog sprema o eshatonskom nastupu Sina Čovječjeg. Iako će nešto kasnije zamoliti svu braću da se strpe “do Dolaska Gospodnjega” (5, 7), ovdje taj dolazak tako snažno doživljava da već vidi kaznu koju Bog sprema krštenicima i ostalim ljudima koji neodgovorno upotrebljavaju materijalna dobra. “Proplakati i zakukati” su glasni izrazi očaja i bezizlaznosti. Ovo je, dakako proročka opomena: prorok ovim ne želi reći da je kazna već dosuđena te da je neopoziva. On ovakvom opomenom zove na kajanje i obraćenje, ali i ozbiljno prijeti. Bog vidi suze sirota i zlodjela nepravednih bogataša. Božjoj pravdi nitko ne može umaknuti.
U ranijem jednom odlomku (2, 2) Jakov je kritizirao bogataše koji dolaze na euharistijsko slavlje “u sjajnoj odjeći” i traže privilegirana mjesta. Ovdje najavljuje buduće događaje prošlim vremenom: “Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima” (r. 2). Tako čvrsto vjeruje u Božju pravdu da buduću kaznu najavljuje kao već dogođenu. Ovo je ujedno kritika protiv gomilanja blaga koje trune u času kad Jakov piše: dok siromasi nemaju što jesti i obući, bogataši gomilaju blago do te mjere da im trune. U tome je njihov grijeh: ne što su se obogatili poštenim radom i mudrim trgovanjem nego što u svom obilju neće znati za oskudice siromaha, nego ih zaobilaze. To se vidi iz r. 3: “Zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas!” Zlato, ako je čisto, ne rđa. Komentatori govore da je u Jakovljevo doba kružilo i zlato koje je moglo rđati. Bit će da kovina nije dovoljno bila pročišćena. Ta rđa na dragocjenim metalima, koji su smatrani simbolom bogatstva i materijalne bezbrižnosti, bit će na sudnji dan dokaz protiv bogataša. Zarđale dragocjene kovine dokazuju višak blaga i sljepoću za nevolju bližnjih. Slika završava najavom vatre koja će spaljivati tjelesa lakomislenih bogataša. To je poznata svetopisamska slika o “ognju vječnom, pripravljenom đavlu i anđelima njegovim” (Mt 25, 41). Bit će to trajna svijest frustriranosti: odstranjeni od Boga kao onoga koji usrećuje na dug rok i potpuno, osuđenici će u paklu znati da su mogli doći u Božju blizinu, ali su je zloporabom osobne slobode zauvijek izgubili. “Zgrnuste blago u posljednje dane” (r. 3c) je poziv na budnost pred drugi Kristov dolazak. Posljednji su dani počeli Isusovim prvim dolaskom i završit će sveopćim sudom. Vjernik treba svoje zemaljske dužnosti tako obavljati da ne smeće s uma vječni cilj kojemu svaki dan ide ususret. Grijeh je zgrtati blago u posljednje dane kao da ne postoji vječnost koja nas čeka.

Vjernike bogataše optužuje sveti pisac u r. 4 da su uskraćivali plaću kosaca svojih njiva. Ti nadničari imali su tako nisku zaradu da nisu mogli ništa uštedjeti za dane nevolje ili kad nemaju posla. Na kraju svakog radnog dana gospodar njive plaćao je nadničarima za obavljeni posao (usp. Mt 20, 8). Ovi bogataši nisu obdržavali tu obavezu prema svojim nadničarima i sv. Jakov im prijeti Božjom kaznom. Uskraćena plaća “viče” i “vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad vojskama” (r. 4). Nepravda viče Bogu koji sve vidi. On je Gospod nad vojskama iz proročkih propovijedi Staroga zavjeta, a to znači gospodar živih i mrtvih, bogatih i siromašnih pa njega vrijeđaju oni koji uskraćuju zasluženu plaću siromaha. Bog je duh i nema ušiju, ali sveti Jakov na liniji psalamskih molitelja i proroka SZ slikovito ističe da vapaji siromaha dopiru do ušiju Božjih. Time hoće reći da Bog sve čuje, posebno jecaje siromaha i obespravljenih.
Jakov dalje optužuje bogataše da su “na zemlji živjeli raskošno i razvratno” (r. 5). Živjeli su na zemlji, ali taj život nije trajan: postoji i vječnost na koju valja na vrijeme misliti. Raskoš je grijeh protiv siromaha, a razvrat grijeh protiv seksualnog ćudoređa. Tim grijesima bogataši su “utovili svoja srca za dan klanja”. Ovo je slikoviti izraz iz poslovnog svijeta bogataša, prenesen na opći sud kojemu nitko ne može pobjeći. U svojim poslovima bogataši unaprijed planiraju dan klanja stoke koju će sami blagovati na raskošnim gozbama ili prodavati da što više zarade. Božji dan “klanja” također je određen, ali ljudi ne mogu izračunati kad će on nastupiti. Zato trebaju biti stalno pripravni.
“Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprostavlja” (r. 6). Ovo može biti najprije aluzija na Gospodina Isusa koji je poput Sluge patnika iz Knjige Izaijine strpljivo podnosio nepravednu osudu. Ovim sveti pisac patnju siromaha povezuje s patnjom Isusovom. “On vam se ne suprostavlja” – siromasi nisu u stanju suprostaviti se nepravdama koje im nanose bogataši, ali ne proklinju svoju sudbinu; vjernički podnose nevolje zemaljskog proputovanja, svjesni da ih Bog vidi i da će jednom obrisati svaku suzu s njihovih očiju.

Evanđelje današnje nedjelje je po Marku.U odgovoru ratobornom sinu Zebedejevu Isus se objavljuje kao onaj koji primjećuje dobro što ga čine drugi i drugačiji. On je u dobru tih drugih i drugačijih vidio znakove sveopće dobrote Božje i zato je svoje učenike želio učiniti otvorenima za takvu dobrotu. Polje Božjeg djelovanja proteže se izvan granica vidljive zajednice Isusovih učenika i kršćani nemaju monopol na poštenje, dobrotvornost, ljudskost. To želimo od Isusa u ovoj zgodi naučiti. Također je važno ne stvarati protivnike od svih koji nisu “s nama”, u našoj grupi, našoj crkvenoj i narodnoj zajednici. Od Isusa sveopćeg Spasitelja trebamo učiti kršćansku i katoličku univerzalnost.
U r. 41 Isus obećava vječnu plaću svima koji čašom vode napoje njegove glasnike. Povijesno se to uklapa u zgodu o izvještaju prilikom povratka s galilejskog poslanja. Apostoli su bili ugodno iznenađeni da nitko od propovjednika nije oskudijevao, dok je u Isusovo ime propovijedao bliskost kraljevstva Božjega, liječio bolesnike, izgonio đavle (usp. Mk 6, 7-12). U vremenu kad Marko ovo zapisuje kršćani Rima uzdržavaju svoje vjerske starješine i putujuće misionare. Po ovoj Isusovoj izreci evanđelista ih želi potaknuti da to i dalje čine. Dapače, misionarima koji na apostolskom putu doživljavaju dobrotu drugih ljudi – pogana koji odbijaju pridružiti se zajednici krštenih – Marko ovim želi probuditi svijest da dobro mogu činiti i nekršćani, a dužnost je kršćana da sve što je dobro podrže.
Isus u nastavku strogo zabranjuje “sablazniti jednoga od ovih najmanjih što vjeruju” (r. 42). U Matejevu paralelnom tekstu to su oni koji vjeruju u Isusa (usp. Mt 18, 6). Povijesno se to odnosilo na vjernike iz Galileje kojima jeruzalemski teolozi nisu posvećivali dovoljnu pažnju, a Isus se osjećao sretnim i ponosnim što svoje vrijeme i ljubav može posvećivati upravo tim “malenima” (usp. Mt 11, 25-27 i Lk 10, 21-22). Ovi Galilejci imaju početničku vjeru i jeruzalemski bi ih teolozi mogli smutiti u hodu za Isusom. Isus prijeti umišljenim teolozima. U Isusovo ime Marko im prijeti da ne smućuju malene. Skandalon, skandalizein (sablazan, sablazniti) je kamen ili balvan na putu kojim netko ide u obavljanju važnog životnog zadatka. Postaviti smetnju koja daljnji put čini nemogućim znači sablazniti nekoga. Radi se dakle o velikoj smutnji u vjeri koja bi povlačila otpad. Isus ovim štiti duhovno i intelektualno slabe od arogancije intelektualno i duhovno jakih. To znači da trebamo biti obazrivi u razgovoru i postupcima prema ljudima koje bismo svojim riječima i djelima mogli odvratiti od puta dobra, makar mi bili uvjereni da prema objektivnim kriterijima vjere i ljudskog razuma imamo pravo.
Glagol “sablazniti” bio je Marku povod da ovdje uvrsti Isusovu izreku o sasvim drugoj vrsti “sablazni”: onima koje vlastite ruke, noge i oči smućuju na putu vjere Isus savjetuje da ih “odsijeku”. U slučaju sablažnjavanja malenih smetnja dolazi izvana, prouzročena je tuđom slobodnom voljom i zloporabom razuma. Ovdje smetnja dolazi iznutra; od samih nas ukoliko imamo ruke, noge, oči pomoću kojih izvršavamo unutarnje porive i želje. Očima opažamo nešto zabranjeno, nogama odlazimo u grešne pothvate, rukama izvršavamo prohtjeve tijela i niže naravi. Isus ovim računa s unutarnjom ljudskom zlobom, s čovjekovom osobnom grešnošću. Takva zloba i grešnost moguća je i kod Isusovih sljedbenika, jer ih vjera ne mijenja magijski u dobre i nesagrešive ljude. Isusova preporuka da u slučaju unutarnjih zlih poriva odsiječemo vlastite ruke i noge ili iskopamo oči nikako se ne smije shvatiti doslovno. Ovo je metafora s dubokom i urgentnom porukom.
Protiv doslovne primjene ove preporuke ide najprije biblijsko poimanje ljudske tjelesnosti: čovjek je sav tijelo ili duša, ovisno što u njemu želimo naglasiti. Tijelo je Božji dar duhu, partner duše. Nikako neprijatelj ili zla materija kao što su mislili neki grčki mudraci učeći da im je najveće poniženje što je njihov duh zatvoren u materijalnom tijelu. Budući da je tijelo sastavni dio ljudske osobe, stvorene na sliku Božju, ono je dobro i ne smije se unakazivati. Isusov poticaj je na liniji svladavanje i žrtve: vjernik ne smije svaki prohtjev svoga tijela ispunjavati, svaku želju svoje niže naravi pretvarati u djelo, jer bi to značilo srozavati svoje dostojanstvo i unakazivati Božju sliku u sebi. Žrtve su Grci priznavali samo kad je riječ o sportskim treninzima ili pripravi za uspješno ratovanje. Priznavali su i žrtve roditelja za njihovu djecu, te građana za domovinu. Pojedini mudraci znali su se uzdržavati od pijanstva, raskošnih gozbi i seksualne razuzdanosti jer to po njihovu uvjerenju ne dolikuje mudracima. Nije bilo uvjerenja da se svi trebaju svladati radi svojih strasti. Evo, to traži Gospodin Isus od svojih vjernika. Nitko ne može u zemaljskom proputovanju toliko uznapredovati u savršenosti da ne bi morao više obuzdavati svoje oči od grešnih prizora, svoje noge od grešnih odlazaka i svoje ruke od grešnih čina. Isus priznaje i poštuje ljudsku tjelesnost, ali traži svladavanje tjelesnih poriva i prohtjeva niže ljudske naravi.

Takav Isus neka nam udijeli snagu da uočavamo i promičemo sve što je dobro kod drugih, ali i da svladavamo svoje tjelesne porive.

NjaM