Tema današnje nedjelje jest pravednost. Kako bi glasila kratka definicija pravednosti? Dati svakomu ono što mu pripada. Jedino nas Bog može suditi koliko smo pravedni. Kad se jednom sve pokaže u jasnom svjetlu, začudit će se mnogi koliko je ljudsko srce pod plaštem bijede krilo pravednost i dobrotu koju je samo Bog poznavao. A ima i onih koji sude onako „pravedno“ po dobrom autu, zlatnom lančiću, plavoj koverti ili možda što kraćoj suknji?

U prvom čitanju prorok Ezekijel govori da ima ljudi koji misle da put Božji i njegovi sudovi nisu pravedni. Stoga nabraja dvije situacije. U prvoj situaciji ako  pravednik  prestane činiti pravdu i od nje se odvrati neće biti u Božjoj blizini u vječnom životu zbog nepravde što ju počini. Druga situacija jest ako bezbožnik prestane biti bezbožan i počne pravedno živjeti bit će u Božjoj blizini u vječnom životu. Bitno je nikome ne činiti nepravdu bilo koje vrste i dati svakome što mu pripada da bi se bilo u Božjoj blizini. Neka sada cijenjeni čitatelji razmisle kakvu su nepravdu nekome učinili i gdje nisu dali čovjeku ono što su mu trebali dati? Nitko nije posvema uvriježen u sigurnost svoje vrline i vjere. Svi smo mi slabi ljudi, kadri se mijenjati na dobro i na zlo. Bogu je potrebno naše srce odnosno opredijeljenost za pravednost a ne bezbožnost i nepravdu.

U psalmu psalmist moli:“ Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama…Istinom me svojom vodi i pouči me….Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnika on na put privodi.“ Ljudi koji se ravnaju po Božjem zakonu ponekad ne znaju Božje putove. Zato veli da ga istinom svojom vodi i pouči Gospodin Bog.

U drugom čitanju apostol Pavao govori o pravednosti u zajednici. Cilj svakoga člana zajednice je poprimiti Kristove osjećaje i to bi trebao biti naš uzor. Koji su to Kristovi osjećaji u zajednici vjernika? Pružiti utjehu, bodriti, samilost, radost, sloga, poniznost…Pavao još nabraja jednu odliku Kristovog vjernika u zajednici, a to je: ne brinuti se samo za sebe , nego i za zajedničko dobro.  Ono što ne spada u Kristove osjećaje jesu: promatrati članove zajednice kao suparnike, biti umišljen i ohol te napuhan. Poprimiti Isusove osjećaje znači priznati da su osnovne vrednote poniznost i poslušnost Bogu.

Bog ne ljubi one koji su sigurni u sami sebe te preziru druge prosuđujući ih s vlastita stajališta. Bog gleda čovjekovo srce i čovjeka koji je ponižen, vlastitim postupcima nalazi više otvorenosti njegovoj riječi i milosti , nego kod onih koji se smatraju pravednicima. 

    Prispodoba o dva različita sina Matejeva je. Povijesno ju je Isus uputio farizejima da opravda svoje ponašanje prema grešnicima, koje je želio nadahnuti na obraćenje. Matejeva Crkva, sastavljena pretežno od obraćenih Židova, u njoj je doživljavala poticaj na obraćeničko ponašanje kako bi poganski sugrađani dobivali volju da se obrate Bogu po  življenju kršćana.
“Što vam se čini” (r. 28) najava je polemičkog razgovora. Isus traži od sugovornika da zauzmu stav prema njemu. Dva sina tipovi su dviju vrsta Židova Isusova vremena. Prvi, koji odbija poći na rad u očev vinograd a poslije se predomisli i ode, jesu grešnici (carinici i bludnice -r. 32) koji su članovi naroda Božjega, ali ne vrše volju Božju izraženu u Svetom pismu. Drugi, koji obeća ići na posao, ali ne odlazi, jesu vjerske vođe naroda, “glavari svećenički i starješine naroda” (r. 23) koji vrše starozavjetne propise, ali odbijaju prihvatiti poruku Božju ponuđenu u Isusovim djelima i riječima. Jedne i druge Bog smatra svojom djecom. Isus prisiljava svoje sugovornike da priznaju kako nije dovoljno govoriti, nego valja činiti ono što Bog traži.
U izrazu “carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo nebesko” krije se Isusova svijest da svojim djelima i riječima uprisutnjuje Božju vladavinu među ljudima. Neugledni i prezreni članovi Božjeg naroda prihvatili su ono što on čini i govori i time se uključili u kraljevstvo Božje. Vjerske vođe naroda to odbijaju i Isus ih u punoj svijesti svoga identiteta potiče da se obrate. Krstitelj je zvao na obraćenje i pripravljao put Isusu. Jednostavni ljudi povjerovali su mu i uključili se u Isusov pokret. Farizeji nisu povjerovali Krstitelju, pa ne vjeruju ni Isusu. “Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete!” Za Isusa nikad nije kasno obratiti se. On zove i čeka.
Ovom prispodobom Crkva Matejeva vremena budila je u sebi svijest o mogućnosti obraćenja i otpada. Kao zajednica onih kojima je Bog po Kristu oprostio i stalno oprašta, Crkva se mora vladati obraćenički. Stalno moliti za ustrajnost u obraćenosti Kristu i poticati druge ljude na obraćenje svjedočeći da Bogu nije nikad kasno pristupiti.

M.M.