Čovjekov način gledanja na događaje, interpretacija i vrednovanje vrši misaoni utjecaj na emocije. Načinom razmišljanja mogu se negativne emocije ublažiti ili proizvesti, a pozitivne iz ništa razviti ili osiromašiti njihovo uživanje. Mišljenje ima ulogu u regulaciji čovjekova raspoloženja i zadovoljstva. Tvrdnje, pretpostavke svakodnevnog razmišljanja su često čiste iluzije. Svijet koji prenose osjetni organi za čovjeka je jedini i potpuni svijet. To je zabluda, iluzija. Čovjekova subjektivna stvarnost ugrađena je u vanjski realitet koji je kompleksniji i bogatiji. Stvarnost ima mnogo više obilježja nego što ih mogu zahvatiti vanjska osjetila. Čovjekova unutarnja stvarnost nema mnogo sličnosti s vanjskom stvarnošću. Način kako se svijet prikazuje jesu naznake i simboli čovjekovih moždanih navigacijskih instrumenata. Nema veće sličnosti između čovjekove subjektivne stvarnosti i realnog vanjskog svijeta. Subjektivna stvarnost sadrži neke osnovne podatke koji su dovoljni za preživljavanje. Kako čovjek zapaža u svojoj subjektivnoj stvarnosti, često nema veze sa stvarnošću vani. Svojim mislima i osjećajima čovjek stvara svoj subjektivni svijet, prilagođen njegovim potrebama i željama, očekivanjima i razočaranjima. To važi i za tumačenje ponašanja drugih oko nas. I tu je čovjek subjektivan, a često i nerealan. Treba prihvatiti ograničenost tumačenja svog i tuđeg ponašanja i postati pravedniji u svojim prosudbama drugih i njihova ponašanja. Riječ „prijatelj“ uključena je u svakodnevnu komunikaciju, otvara prostor za nove spoznaje. Biblijski Sirah piše: „ Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. I tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života.“ Međutim, aktualan je i sljedeći zapis: „Jer netko je prijatelj samo kad njemu to odgovara i taj ne ostaje vjeran u dane nevolje. Neki će se prijatelj prometnuti u neprijatelja i tvoju sramotu iznijeti na vidjelo. Gdje koji je opet prijatelj za stolom, ali ga nema u času nevolje. Stigne li te zlo, okrenut će se protiv tebe i bježat će od tvoga pogleda.“Obje ove krajnosti imaju svoju potvrdu i u privatnom životu kao i na društvenoj i političkoj sceni. Pa i sam Isus u najtežim trenucima doživljava izdaju prijatelja. Iskustvo odnosa među prijateljima danas uvelike iščezava pred nasrtajem individualizma, egoizma i otuđenja. U vremenu konfrontacija vrijednosti, čini se posebno važno ali i problematično pitanje:Asistiramo li mi osobno pomrčini prijateljstva? Čovjek treba sebi i drugom biti prijatelj zato što kad se zatvori u sitničarski egoizam sebi je najveći neprijatelj. Taj posao zahtijeva povećanu svijest, moć dobrog prosuđivanja i brojne odlike koje posjeduje samo jaki i dobar duh. Stoga, prijatelj je pravi balzam u suvremenom društvu rastrganom koristoljubljem i sebičnošću.
Prvo današnje čitanje je iz knjige Mudrosti. Bog nam je utjelovljenom Riječi objavio svoju višnju Mudrost. On nam je i danas priopćava po svome Duhu. Svi oni koji imaju hrabrosti da se otrgnu od kumira ovoga svijeta te se trude da ljube Boga iznad svega, već sada imaju udjela u životu koji im je Bog obećao. Knjiga mudrosti pisana je židovskim vjernicima u dijaspori. Oni su živjeli među sugrađanima s grčkom kulturom u kojoj se puno držalo do mudrosti. U takvoj povijesnoj sredini sveti pisac preporuča vjerničku mudrost po uzoru na Salomona, najslavnijeg židovskog kralja.
“Pomolih se i razbor dobih. Zavapih, i primih duh mudrosti” (r. 7). Kasnije, u glavi 9, ovaj će pisac donijeti i sadržaj Salomonove molitve za dar mudrosti. On ovdje aludira na događaj prikazan u 1 Kr 3, 6-9 te 2 Ljet 1, 8-10. Na početku svoje vladavine religiozni vladar koji ima upravljati savezničkim narodom Božjim moli na svečanom bogoslužju za dar razbora i mudrosti. Taj Božji dar potreban mu je da bi mogao pravedno vladati i mudro voditi svoju zemlju, okruženu moćnijim poganskim narodima. Time Salomon pokazuje da ozbiljno računa s Bogom u osobnom životu i u službi koju ima obavljati za zajednicu. To je bit vjerničke mudrosti: računa s Bogom u svakoj životnoj situaciji, vladati se onako kako Bog traži.
U našem odlomku kaže religiozni monarh da je zavolio mudrost više od žezla i prijestolja. Žezlo je vladarska palica, obično od skupocjene kovine ili slonove kosti, koja je simbol ugleda i poštovanja što ga podložnici iskazuju vladari. Prijestolje je svečana vladarska stolica u dvorani gdje prima strane poslanike, svoje savjetnike, žalbe ljudi iz puka. Evo, religiozni vladar više cijeni religioznu mudrost od ovih simbola kraljevske moći i vlasti. On nadalje priznaje da mudrost cijeni više od bogatstva u koje su u ono doba. posebno ubrajani dragulji i zlato. Zlato je u usporedbi s mudrošću beznačajno kao pustinjski pijesak, a srebro kao blato u močvarama.
Ovaj šarmantni muškarac, koji je prema vladarskim običajima onog vremena u svoj harem doveo mnoge ljepotice iz kneževskih kuća, kaže da mudrost cijeni više od zdravlja i ljepote. U vremenu kad nije bilo struje ni petrolejskih lampi nego se upotrebljavale svijeće i lojanice, on kaže da mudrost voli više od svjetlosti i priznaje da “njezin sjaj bez prestanka svijetli” (r. 10). To je životno svjetlo koje pomaže pri donošenju ispravnih odluka i izvršavanju tih odluka. Budući da je Knjiga mudrosti pisana u ozračju starozavjetnog vrednovanja materijalnih dobara kao posebnog Božjeg blagoslova, Salomon prema ovoj knjizi na kraju priznaje da su mu s mudrošću došla “sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno” (r. 11).
Salomon iz ovog odlomka u današnjoj liturgiji slika je Isusovih učenika koji trebaju mudro postupati u odazivanju na učenički hod za Isusom.
Drugo čitanje je iz poslanice Hebrejima.Na poziv Kristove riječi koju danas slušamo u Crkvi, pazimo da ne otvrdnu naša srca. Nek nas prožme njezina snaga obraćenja. Prihvaćajmo je s vjerom kako bismo postigli sreću koju nam Bog nudi. Ovaj odlomak je završni dio odsjeka u kojem sveti pisac opominje kršćane na temelju starozavjetnih primjera iz vremena prolaza kroz pustinju u obećanu zemlju. Kao što su Židovi u babilonskom sužanjstvu oslobođenje i povratak u domovinu smatrali novim izlaskom iz egipatskog ropstva, tako ovaj nadahnuti kršćanin smatra novim izlaskom otkupljenje koje nam je donio Krist smrću i uskrsnućem. Ne smijemo odustati od svog životnog putovanja u obećanu zemlju, a primjeri Izraelaca iz vremena prolaza kroz pustinju trebaju nam biti nadahnuće za rješavanje životnih poteškoća u promjenjivim povijesnim okolnostima našeg vremena.
Ovaj kratki odlomak pobliže govori o kritičkoj ulozi riječi Božje u vjerničkoj zajednici i u životu pojedinaca. Svete knjige za nas vjernike nisu samo književnost nego riječ Božja na kojoj ispitujemo svoju vjerničku savjest, spremni na popravljanje samih sebe. U prethodnom dijelu ovog poglavlja pisac je razradio Ps 95, 7-8: “Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!” Sada podsjeća ponovno da to “danas” vrijedi za kršćane svih vremena koji se ne bi trebali oglušivati riječi Božjoj što se čita na bogoslužju Crkve. On svete knjige Židova i kršćana naziva riječju Božjom zato što vjeruje u nadahnuće tih knjiga, tj. da su ih pisali Božji ljudi po nadahnuću Duha Svetoga kao poruku Božju vjernicima svih vremena. Takva riječ Božja je “živa i djelotvorna” (r. 12). Zato što donosi zbiljski život (usp. Pnz 32, 47) i što se vraća Bogu ispunjajući svoj zadatak. Ovdje sveti pisac osobito podsjeća na zaključnu propovijed proroka u babilonskom sužanjstvu koji je najavio oslobođenje i čvrsto vjerovao u Božje obećanje (usp. Iz 55, 10-11). Naš pisac ovdje personificira riječ Božju tj. daje joj svojstva i odlike žive osobe. Takva riječ “oštrija je od svakog dvosjeklog mača”. Mač dvosjekli ili mač dvorezac bio je u starini osnovno naoružanje vještih ratnika. Imao je dvije oštrice i vještu ratniku služio za obranu ali i za napade. Sluga patnik pri obrazlaganju svoga proročkog poziva kaže da je Bog od njegovih usta načinio britki mač (Iz 49, 2). Pisac Knjige mudrosti uči da je riječ Božja kao ratnik s oštrim mačem koji nosi Božju zapovijed (Mudr 18, 15). Takva riječ Božja prema našem današnjem čitanju “dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje sklonosti i misli srca”. Kao što mač s dvije oštrice razdvaja sve u što bude zasječen, tako riječ Božja razdvaja vjernikovo skrivanje iza lažnih izgovora i glumljene pobožnosti. “Sklonosti i misli srca” je izraz koji pretpostavlja hebrejsku antropologiju: čovjek Biblije srcem razmišlja i odlučuje zato što je srce unutarnja jezgra osobe, sinonim za savjest.
Božjoj riječi nije skriveno nijedno stvorenje u prirodi, a kako bi joj se sakrio čovjek kao kruna Božjih stvorova? “Sve je golo i razgoljeno očima onoga komu nam je dati račun” (r. 13). Bog o nama sve zna i sve naše postupke vidi. Njemu se ne možemo skriti ni glumiti da smo bolji nego što jesmo. Njemu ćemo polagati račun za godine svoga zemaljskog proputovanja. Ta svijest ne treba nas sputavati u maštovitom radu na dobro ljudi i na slavu Božju nego nam treba biti poticaj na vjerničku savjesnost i marljivost.
Ovaj odlomak poslanice Hebrejima poticaj je da riječ Božju, koja se čita u Bogoslužju Crkve, pažljivo slušamo te svoje ljudske postupke kritički vrednujemo u svjetlu riječi Božje.

Današnje evanđelje je po Marku.
Glavna pouka cijelog prizora je da materijalno blagostanje može biti smetnja za učenički hod za Isusom te da su blagodati učeništva neizmjerno veće od žrtava.
“Dok je izlazio na put” (r. 17) – Isus je na putu u Jeruzalem na izvršenje svog životnog poslanja. Čovjek mu “dotrči” s pitanjem, što daje utisak hitnosti. Ovaj pobožni bogataš morao je čuti za Isusa pa je od njega zaželio sigurnu uputu za postizanje vječnog života. Ovdje je “baštiniti život vječni” isto što “ući u kraljevstvo nebesko”. Ovaj čovjek zove Isusa dobrim, a Isus mu odgovara da je dobar samo Bog. Time hoće reći: ako vidiš na meni nešto dobro, to je odraz dobrote Onoga čiju volju vršim. “Zapovijedi znaš” je podsjećanje na Deset zapovijedi koje su odrasli Izraelci znali napamet i često ih ponavljali. Isus navodi neke od drugog dijela Dekaloga, koje sadrže obaveze vjernika prema ljudima, i to slobodnim redoslijedom: petu, šestu, sedmu, osmu, četvrtu. Marko je jedini ovom zgodom stavio Isusu u usta i “Ne otmi”, što ne postoji u Dekalogu, ali može biti sažetak devete i desete zapovijedi. Bogataš javno, pred svjedocima govori da je te zapovijedi održavao od svoje mladosti. Isusu nije smio lagati, a i mještani bi ga javno raskrinkali da se grešno obogatio ili činio druge javne grijehe. On se iskreno trudio vršiti Božje odredbe, ali je od Isusa kao novog učitelja koji živi drugačije od ostalih rabina tražio sigurnije upute za ulazak u kraljevstvo Božje. Njegovo je pitanje moglo biti nadahnuto Isusovim propovijedanjem o skorom nastupu kraljevstva Božjega.
Isus predlaže da rasproda imanje i razdijeli siromasima iz mjesta. Ne radi se o preziranju svijeta i zemaljskih dobara nego o pomaganju oskudnih i slobodnih od nekih zemaljskih obaveza radi naviještanja kraljevstva Božjega. Ići za Isusom znači svu svoju energiju posvetiti kraljevstvu Božjem te biti spreman na materijalnu nesigurnost, iako se Isus služio materijalnim dobrima i prihvaćao darove dobronamjernih ljudi. Bogataš se “smrkne i ode, jer imaše velik imetak” (r. 22). Ovakva reakcija pokazuje da je imao starozavjetni pogled na bogatstvo kao posebni znak Božje naklonosti. Kako bi se mogao odreći pošteno naslijeđenog i uvećanog imanja, kad je uvjeren da ga je upravo time Bog blagoslovio? Marko je u r. 21 istaknuo kako je Isus ovog bogataša pogledao i zavolio, iako iz kasnijeg toka događaja izlazi da ga je “uzalud” zavolio. Tu se Isus objavljuje kao onaj koji ljude voli bez prethodnih uvjeta, ondje gdje jesu i onakve kakvi jesu. Isus je samo predložio bogatašu da mu se pridruži u naviještanju kraljevstva Božjega, nije zapovijedao. Prilikom te ponude bogataš je postao svjestan da mu je imanje važnije od rada za kraljevstvo Božje i odustao je od ponude.
Isus dva puta ponavlja da će imućnici teško u kraljevstvo nebesko. Ne zato što su se obogatili poštenim radom nego zato što materijalno blagostanje ponekad čini suvišnim potrebu oslanjanja na Boga. Izreka o devi i iglenim ušima je usporedba nečeg najvećeg s nečim najmanjim radi zornosti pouke. Isus ovim ne želi zastrašivati, nagoniti u očaj. Ah svakako želi upozoriti učenike na opasnost grešnog oslanjanja na bogatstvo. Ne mora se uvijek raditi o materijalnom posjedu ili novcu. Netko se može grešno oslanjati na svoje postignute uspjehe, na svoje talente, na svoje prijatelje i karijeru.
Učenici se “još većma snebivahu” (r. 26). Oni gledaju na bogatstvo kao znak Božjeg blagoslova. Isus im je upravo pokazao da tako ne vrednuje bogatstvo i oni ne mogu doći k sebi od te promjene. Na strah učenika da je onda jedva moguće postići spasenje Isus odgovara citatom Post 18, 14: “Bogu nije ništa nemoguće.” Spasenje je Božji dar koji čovjek treba ponizno primiti. Petar govori da on i članovi zbora Dvanaestorice ostaviše “sve” u smislu posjeda i obitelji. Ne samo da su sve ostavili nego su i pošli za Isusom da kao učenici s njime prijateljuju, njegovo poslanje u svijetu nastavljaju, jedni druge prihvaćaju kao zajednica učenika. U r. 29 Isus izjednačuje sebe i evanđelje: “Tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja…” Oko Isusa se sabire nova obitelj djece Božje, eshatonski narod Božji. On je propovjednik i uprisutnitelj kraljevstva Božjega. On je navijestio evanđelje o nastupu kraljevstva Božjega. Njegovi učenici nakon uskrsnuća njegova navješćuju evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom po kojem je kraljevstvo Božje otpočelo, a eshatonska faza još treba doći o svršetku ljudske povijesti.
“Uz progonstvo” u r. 30 je Markovo iskustvo u progonjenoj Crkvi. Istina, još za života Isusova učenici su bili od strane židovskih sunarodnjaka sumnjičeni i prezirani zato što su sljedbenici Nazarećanina. Ali pravi progoni počeli su odlaskom Kristovih svjedoka medu poganske narode, jer su ti svjedoci propovijedali da je jedini Gospodin Krist Isus, a pogani su cara smatrali Gospodinom. Učeništvo povlači sa sobom spremnost na žrtve ne samo u smislu materijalne oskudice odnosno nenalijepljenosti na materijalna dobra nego i na žrtve progona, nerazumijevanja, sumnjičenja. Unatoč tim žrtvama, oko Isusa je i prije Uskrsa nastala nova obitelj onih koji su s ljubavlju prihvaćali jedni druge zato što svi slijede istog Učitelja. Kad Marko ovo piše za kršćane Rima, podsjeća vjernike na to iskustvo nove braće i sestara, očeva i majki, kuća i njiva. Tu se vidi da zajednica ima određena materijalna dobra koja upotrebljava za svoj svagdanji život i za smještaj putujućih propovjednika. Zanimljiv je plural “majki” u r. 30. Iako svi imamo jednu zemaljsku majku, istaknute kršćanke bile su duhovne majke vjernicima u vlastitoj zajednici i putujućim misionarima. Marko to s ponosom bilježi te potiče da tako i dalje bude.
Na današnjoj misi produbljujemo vjerničku mudrost u učeničkom hodu za Isusom. Zemaljskim dobrima se služimo, ali im ne želimo robovati. Sa psalmistom iz današnjeg pripjevnog psalma vapimo Bogu: “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce!”

NjaM