Prije nekoliko dana pročitao sam knjigu M.Scott Pecka pod naslovom „Ljudi laži-nada u izlječenje zla u ljudima.“Kao što i sam naslov knjige kaže u njoj se autor bavi fenomenologijom zla. Ne možemo se nadati izlječenju ljudskoga roda dok nismo sposobni izravno gledati u njega. I prva knjiga istoga autora pod naslovom „Put kojim se rjeđe ide“ bavi se našom tamnom stranom i najvećim svojim dijelom govori o najmračnijim članovima ljudske zajednice to jest onima koje iskreno prosuđujemo da su zli. Jedno poglavlje knjige nosi naslov „Prema psihologiji zla“ upravo stoga što još uvijek nemamo kritičnu masu znanstvenih spoznaja o zlu dostojnu naziva psihologija. Tijekom stoljeća veliko su zlo počinili i još uvijek ga čine nominalni kršćani, često u Kristovo ime. Križarski ratovi i inkvizicija nemaju ništa s Kristom. Rat, mučenje i progon nemaju ništa s Kristom. Opisati istinskog kršćanina riskantan je posao. Moja je definicija da je istinski kršćanin svatko tko je za Isusa „ugodno sklonište“. Autor u svojoj knjizi opisuje Sotonu kao nekoga tko žudi da prodre u nas i naš svijet. Ta žudnja nije niti seksualna niti kreativna, već samo kao destruktivna i ispunjena mržnjom.
U kasnom sedamnaestom stoljeću, nakon što se afera s Galilejem pokazala bolnom za obje strane, znanost i religija iznjedrile su nepisani društveni ugovor o prekidu odnosa. Religija se složila da je „prirodni svijet“ isključivo područje znanstvenika . Znanost se zauzvrat složila da se drži podalje od duhovnog ili svega što ima veze s duhovnim vrijednostima. Tako se tijekom posljednjih tri stotine godina zadržalo stanje posvemašnje odvojenosti religije i znanosti. Tako je problem zla ostao pod paskom religijskih mislilaca. Danas postoje brojni razlozi koji vode u njihovu reintegraciju. U posljednjem desetljeću ta reintegracija već je počela. Prema onome što znam iz znanosti, zapravo je lakše objasniti zlo. Propadanje stvari sasvim je objašnjivo u skladu s prirodnim zakonom fizike. Svakodnevno primjećujemo da svi ljudi općenito lažu, kradu i varaju. Treba također imati na umu da upravo kao pitanje zla neizbježno poteže za sobom pitanje đavla, tako i pitanje dobra neodvojivo za sobom poteže pitanje Boga i stvaranja. Zlo je suprotnost životu. Ono osujećuje životnu snagu. Zlo je ona sila koja prebiva unutar ili izvan ljudskih bića, koja nastoji ubiti život ili životnost. Dobrota je ona koja podupire život ili životnost. Hrabreći nas da se upustimo u razvoj psihologije zla, po svoj prilici je jasno da ne govorim o nekoj apstraktnoj psihologiji od vrijednosti života i životnosti. Psihologija koja proučava zlo mora imati za cilj iscjeljenje, a iscjeljenje je samo rezultat ljubavi. Gdje god je ljubav tamo je i iscjeljenje. I gdje nema ljubavi tamo ima vrlo malo –ako ga uopće ima-iscjeljenja.
Pobjegavši pred progonom Židova u vrijeme Hitlerova režima, psihoanalitičar Erich Fromm proveo je veći dio svoga života proučavajući zlo nacizma. Bio je prvi i jedini znanstvenik koji je jasno identificirao tip zle osobnosti, pokušavajući istražiti dubinski zle ljude. Njegov rad se temelji na proučavanju određenih nacističkih vođa Trećeg Reichta i holokausta. To istraživanje ima jednu slabost. Zato što nikad nije susreo ljude koje je proučavao, jer su svi bili na položajima visoke politike. Čovjek ostavlja utisak da su zle osobe bile „tamo negdje“ i „nekad prije“. Ipak prevladavajuća karakteristika u ponašanju ljudi koje nazivam zlim je žrtvovanje. Zato što u svojim srcima sebe vide kao one koji su iznad prigovora, moraju se žestoko obračunati sa svakim tko ih kori. Oni žrtvuju druge kako bi sačuvali sliku o svojoj savršenosti. Žrtvovanje djeluje putem mehanizama koji psihijatri nazivaju projekcijom. Budući da su zli, duboko u sebi, osjećaju da su nepogrešivi, neizbježno je da će, kad su u sukobu sa svijetom , sukob opažati kao pogrešku svijeta. S obzirom na to da moraju nijekati svoju vlastitu zloću , moraju druge vidjeti kao loše. Oni projiciraju vlastito zlo na svijet. Nikada o sebi ne razmišljaju kao zlima, zato s druge strane vide mnogo zla u drugima. Zlo se najčešće čini zato da se nekoga žrtvuje, a ljudi koje sam označio kao zle su kronični žrtvovatelji. Drugim riječima, zli napadaju druge umjesto da se suoče s vlastitim pogreškama. Dovoljno je neobično, no zli ljudi često su destruktivni zato jer pokušavaju uništiti zlo. Umjesto uništavanja drugih trebali bi uništiti bolest u sebi. Kako život često ugrožava njihovu sliku o vlastitoj savršenosti, oni su često marljivo zauzeti mržnjom i uništavanjem života – obično u ime pravednosti. Potpuno posvećeni očuvanju slike o vlastitoj savršenosti, oni su neprekidno zauzeti u naporima da održe privid moralne čistoće. Naglašeno su osjetljivi na društvena pravila i na to što bi drugi mogli misliti o njima. Riječi „slika“, „privid“, „vanjština“ ključne su riječi u razumijevanju moralnosti zlih ljudi. Njihova je „dobrota“ sva na razini pretvaranja. Ona je ustvari laž. To je razlog zašto su oni „ljudi laži“. Laž je oblikovana ne toliko da prevare druge, koliko da prevari njih same. Dvoličnost pod kojom vode svoje živote služi kao ogledalo u kojem mogu vidjeti sebe odražene pravednički. Bitna komponenta zlih nije odsutnost osjećaja grijeha ili nesavršenosti, nego nevoljnost toleriranja tog osjećaja. Često se događa da se zli mogu prepoznati samim njihovim prerušavanjem. Vidimo osmijeh koji sakriva mržnju, slatkorječive i prijazne manire koji prikrivaju bijes, baršunaste narukvice koje pokrivaju pesnicu. Zato jer su takvi stručnjaci u prerušavanju , a krinka je obično neprobojna. Oni nisu osobe koje općenito izbjegavaju bol ili su lijeni. Naprotiv, oni vjerojatno naprežu sebe više od većine u neprekidnom naporu stjecanja i održavanja slike visokog ugleda. Postoji samo jedna vrsta boli koju ne mogu tolerirati , bol spoznaje vlastite grešnosti i nesavršenosti. Zli mrze svjetlost – svjetlost dobrote koja ih razotkriva, svjetlost ispitivanja koje ih izlaže, svjetlost istine koja otkriva njihovu prijevaru. Ako se središnje oštećenje zle osobe ne odnosi na savjest, gdje onda prebiva? Psihološki problem ljudskoga zla je vjerujem posebna varijanta narcizma. Kain je neizbježno, poput Sotone, uzeo pravdu u svoje ruke i počinio ubojstvo. Na sličan način zli ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke, kako bi razorili život i životnost u obrani narcističke slike o sebi. Maska koju zlo najčešće bira jest maska ljubavi.
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige proroka Izaije.Ovaj kratki odlomak središnji je dio četvrte pjesme o Sluzi Patniku iz Knjige Izaijine. U ovoj pjesmi prikazana je prerana i nasilna smrt Sluge, a vjernička zajednica pokojnički priznaje da su je njegove rane izliječile, da je Bog na njega stavio bezakonje svih ostalih.
U našem današnjem odlomku riječ je o Sluginoj pobjedi i proslavi po smrti podnesenoj u prilog svima. “Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima” (r. 10a). To je novo vrednovanje patnje i nepravde u vjerničkom životu. Do tada su starozavjetni vjernici smatrali znakom Božje naklonosti samo dobro zdravlje, dug život, materijalno blagostanje na zemlji. Nasilni završetak ovog osporavanog proroka bio je povod njegovim učenicima da napišu pjesmu o duhovnoj vrijednosti patnje kod ovog proroka, a onda i u životu svakog vjernika. Iako Bog ne želi da trpimo nepravdu, bolest i nasilje, on ostaje s nama i u bolesti. Nepravde se mogu ugraditi u Božji plan o nama. U tom smislu “sviđa se Gospodinu pritisnuti ga bolima”.
Do smrti ovog osporavanog proroka “žrtve naknadnice” sastojale su se od prinošenja životinja Bogu na čast za grijehe počinjene na razini pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. Ovdje zajednica uvida da Bog prihvaća smrt nevinog proroka kao naknadnicu za grijehe cijelog naroda: “Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti” (r. 10b). “Potomstvo” nasilno ušutkanog proroka su vjernici koji i u patnji ostaju otvoreni Bogu. “Gospodnja volja” je Božji plan spasenja. On se ispunja ne samo po mirnom životu vjernika nego i po pretrpljenom nasilju i podnesenoj patnji.
Sluga Patnik “zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost” (r. 11a). Ući će u stanje proslavljenosti kod Boga koje ostaje neizgubivo. “Patnje duše” su patnje cijele osobe ukoliko je Bogu usmjerena i od Boga potječe. To su patnje intimne vjernikove jezgre koje zadiru do srži. Tko u takvim patnjama ostane povezan s Bogom, već na zemlji vidi svjetlo u tami, a iza fizičke smrti pridružuje se Bogu kao nedostupnom svjetlu. “Nasititi se spoznajom” znači doživljajno upoznati i biti pridružen Spoznatome koji je samo svjetlo.
Naš odlomak završava usklikom o zastupničkoj vrijednosti Slugine patnje i smrti: “Sluga moj opravdat će mnoge i krivicu njihovu uzeti na sebe” (r. 11b). Opravdati ovdje znači učiniti pravednima, izbrisati krivnju grešnika. Bog će Sluginu patnju i smrt prihvatiti kao žrtvu za grijehe “mnogih”, koji su sav narod Božji a preko njega i svi ljudi svijeta. “Uzeti na sebe krivicu” grešnika u slučaju Sluge znači strpljivo podnijeti nepravdu i nasilnu smrt iz solidarnosti s grešnim ljudima.”
Ovaj Sluga, koji svojom smrću opravdava druge i njihovu krivicu uzima na sebe, slika je Isusa iz današnjeg evanđelja. On ide prema nasilnoj smrti koja će biti “otkup” tj. davanje nečega što ljudi iz svog stanja ne mogu pribaviti i učiniti.
Drugo čitanje je iz poslanice Hebrejima. Ovaj odlomak poslanice Hebrejima je početak odsjeka o Isusu kao milosrdnom velikom svećeniku. Stari zavjet na grčkom (Septuaginta) zove arhierejom židovskog velikog svećenika, osobito kad na Dan pomirenja škropi narod krvlju žrtvene životinje.
Isus je kao vrhunski veliki svećenik “prodro kroz nebesa”. Ovo je izraz vjere nadahnutog pisca i prve Crkve o nebeskom porijeklu Krista koji je s Bogom postojao prije rođenja u ljudskom tijelu. Naš veliki svećenik je “Isus, Sin Božji”. U ono doba sinovima Božjim smatrani su svi Izraelci ukoliko prihvaćaju vjeru u Boga jedinoga i Bog prema njima iskazuje svoje milosrđe. Isus je, međutim, Sin Božji u novom i posebnom smislu. Upravo zato što je došao s neba gdje je od vječnosti postojao s Bogom, Isus je Sin Božji u višem i dubljem smislu nego pobožni vjernici Staroga i Novoga saveza. Kad imamo takvog velikog svećenika, valja nam se “čvrsto držati vjere”. Ovo je aluzija na prethodni odlomak u kojem je sveti pisac istaknuo da “u počinak Božji ulazimo mi koji povjerovasmo”, dok ostalima “Riječ Poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali” (Heb 4, 2-3). Zato “držati se vjere” znači ustrajati u prianjanju uz Krista i Crkvu kao putujući narod Božji koji kroz povijest vrši svoje religiozno poslanstvo kročeći prema Počinku što ga Bog pripravlja.
Imamo velikog svećenika koji je “supatnik u našim slabostima” (r. 15). Sin je Božji postao čovjekom, a sastavni dio svakog ljudskog života je patnja koja dolazi od bolesti, pretrpljenih nepravdi, prirodnih nepogoda, ljudske zlobe. Isus je čovjek “poput nas iskušavan svime, osim grijehom”. Doživio je glad, progon, nasilje, žalost, osamljenost. Zato razumije i iz svog proslavljenog stanja zagovara sve koji pate fizički i duhovno. On jedino nije bio “iskušavan grijehom”, nije patio od zla koje bi bilo izravna posljedica njegova osobnog grijeha. Mi vjerujemo da je Isus u svakom trenutku svoga života bio potpuno poslušan Bogu, da nije griješio svjesnim kršenjem Božjih zapovijedi ili zanemarivanjem svojih dužnosti prema bližnjima.
Zatim nas sveti pisac u današnjem čitanju zove da pristupamo “smjelo Prijestolju milosti” (r. 16). To je Božje prijestolje kojemu nam je otvorio pristup proslavljeni Krist, naš veliki svećenik. To je prijestolje milosti, jer je Bog u svom utjelovljenom Sinu, koji je ujedno pravi čovjek u svemu solidaran s ljudskom braćom i sestrama, neopozivo zavolio sve ljude. Bog je u Isusu raspetom i uskrslom uvijek spreman milostivo saslušati i uslišati naše prošnje. Od Boga možemo primiti “milosrđe i milost” te “naći pomoć u pravi čas”. Ovim sveti pisac potiče na molitvu iz svake životne situacije. Dovoljno je uzdići Bogu svoj vjernički duh i zatražiti pomoć. Bog vidi i čuje. On je spreman priskočiti u pomoć. Isus kao proslavljeni veliki svećenik prinosi Ocu molitve svoje ljudske braće i sestara.
Današnje evanđelje je po Marku. Ova zgoda osvjetljuje spor duhovni napredak Dvanaestorice koje Isus odgaja da ne postupaju kao svjetovni ljudi.
Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, braća su koji su ostavili oca i ribarske mreže te pošli za Isusom. Bili su svjedoci uskrišenja Jairove kćeri (Mk 5, 37), Isusova preobraženja (Mk 9, 2) i bit će svjedoci Isusove samrtne muke u getsemanskom vrtu (Mk 14, 33). Iz ovih posebnih znakova Isusove pažnje mogli su steći uvjerenje da su važniji od ostale Desetorice te da im pripadaju počasni položaji u Isusovoj slavi. Prema Markovu izvještaju oni traže da sjede Isusu s desna i s lijeva u njegovoj slavi. Time ispovijedaju vjeru da je Isus Mesija, da po njemu Bog uprisutnjuje svoju vladavinu te da će posljednja faza Božjeg kraljevstva biti eshatonska gozba za sve narode. U ono doba kod svečanih gozba uzvanici su jeli ležeći na prostirkama, po trojica na jednoj. Najčasniji gost bio je u sredini.
Njemu s desna i s lijeva na istoj prostirci ili ležaljci bili su najčasniji uzvanici. To traže Zebedejevi sinovi za sebe u Isusovoj eshatonskoj gozbi.
Isus im najavljuje da kraljevstvo Božje nastupa i po njegovoj smrti. “Piti čašu” i “krstiti se krstom” su slike uzete iz starozavjetnog načina izražavanja. Tako prorok sužanjstva tješi Jeruzalem koji je ispio čašu gnjeva i pehar muke (Iz 51, 17), a psalmista vapi Bogu da su mu vode došle do grla te moli izbavljenje iz voda dubokih (Ps 69, 2-3.15). Isus je pod čašom i kupelji (baptisma u grčkom znači najprije pranje, kupelj, a onda krsno pranje) koja ga čeka mislio na nasilnu smrt koju je upravo prije ove zgode po drugi puta najavio (usp. Mk 10, 32-34). Istina, on će u samrtnoj borbi moliti Oca da otkloni od njega tu čašu, ali će ostati u vrtu uhićenja, kad u molitvi otkrije da je to volja Očeva (usp. Mk 14,32-42).
Zebedejevi sinovi naivno obećaju da će ostati uz Isusa i u muci koja ih može snaći kao njegove učenike, a Marko i vjernici njegove zajednice znaju da će on kukavički pobjeći u času Isusova uhićenja (usp. Mk 14, 50). Time Marko podsjeća sebe i čitaoce evanđelja da ne budu grešno sigurni u svoju ustrajnost.
Isus odgovara da samo Otac može odrediti tko će u kraljevstvu nebeskom biti blizu njemu. Kod Marka naime Isus samo priznaje da on nema tu vlast, a kod Mateja (Mt 22, 23) se vidi da to prepušta Ocu. Evanđelisti se ne bi usudili ovo pripisati Isusu, da zaista nije tako kazao. Arijanci su u četvrtom stoljeću “mahali” ovim tekstom evanđelja da dokažu kako je Isus kao Sin bitno niži od Oca i odbacivali vjeru Crkve u Trojstvo.
Ostala desetorica apostola ljute se na Zebedejeve sinove zato što su i oni bili bolesno ambiciozni želeći svaki za sebe te povlaštene položaje. Isusu je to povod da im još jednom iznese pouku o veličini služenja (usp. Mk 9, 35). Činjenica da ovu Isusovu pouku o potrebi služenja sinoptici donose po dva puta, a i Ivan je spominje u izvještaju o pranju nogu kod oproštajne večere, pokazuje da je Isusov postupak bio različit od postupka drugih teologa te da su učenici sporo u tome usvajali ne samo Isusovo učenje nego i postupanje. “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću” (r. 42). Luka na paralelnom mjestu donosi: »… vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima« (Lk 22,25). Marko ovim živahno prikazuje vodstvo svjetovnih vladara kao surovu vlast i borbu za prestiž. Luka uz to namjerno podsjeća na naziv »Euerget – dobrotvor naroda« koji su ondašnji vladari unosili u svoje službene titule te tražili da ih podanici tako časte.
U zajednici Isusovih sljedbenika potrebni su također poglavari. Oni međutim trebaju biti poslužitelji (diakonos). Ovaj izraz stoji ovdje i u Mk 9,35. Dvoritelj kod stola donosi uzvanicima jelo da bi se sustolnici okrijepili, porazgovarali i vratili svojim dužnostima. Vjerski poglavari pomažu zajednici vjernika da bude ono što jest: hrane je Božjom naukom i sakramentima te je vode u mjestima gdje vjernici žive kao građani ovog svijeta. Bez ovih »dvoritelja, konobara« zajednica ne bi mogla biti svjedok Božje dobrote svijetu. Isus nastavlja da onaj koji želi biti prvi treba biti sluga svih. Sluga je u ono doba živio u obitelji gospodara, potpuno od njega ovisio. Dapače, ovdje Marko Isusovu riječ preriče grčkim izrazom doulos koji znači i »rob«. Taj izraz je znak stabilnosti i trajnosti službe vjerskog poglavara, ali njime je ponovno istaknuta usmjerenost na zajednicu i sve druge. Dakako da u skladu s poukom iznesenom u Mk 9,35 ovo vrijedi i za druge sljedbenike Isusa, ne samo nositelje poglavarske službe. Tko učenički pristaje uz Isusa, mora poput njega služiti ljudskoj braći i sestrama ne samo u zajednici krštenih nego i izvan granica svoje župe.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem u perspektivi muke kojoj ide u susret. Ona će biti posljedica njegova služenja ljudima. Budući da je svojim postupcima objavljivao Božju ljubav prema grešnicima, vjerski poglavari spremaju mu nasilnu smrt. On ne kani mijenjati svoj stil djelovanja te je spreman i dalje »dvoriti« grešnike, bolesne, zapuštene članove naroda Božjim milosrđem. U svijesti da ga čeka nasilna smrt Isus se poistovjećuje sa Slugom patnikom iz Izaijine knjige. Kao što je Sluga svoj život dao »kao otkupninu za mnoge«, tako će dati i Isus. »Otkup« se u ono doba davao za izbavljenje zarobljenika, roba ili teškog kriminalca. Osobe koje su se nalazile u zatočeništvu ili ropstvu nikako nisu mogle same pribaviti potrebni otkup. Morao je netko za njih nastupiti. Ovo znači da Isus raspeti i uskrsli daje izbavljenje koje »mnogi« ne mogu pribaviti vlastitim snagama. Iz konteksta se vidi da »mnogi« znači sve pripadnike Božjeg naroda, a onda i sve ljude. Iz svoje grešnosti ljudi se ne mogu sami iščupati. U svjetlu ove Isusove izreke prvi su kršćani razumjeli cijeli Isusov život kao proegzistenciju, postojanje za druge. Onaj koji je za druge postojao dok je vršio svoje mesijansko poslanje te koji sada iz proslavljenog stanja i dalje ljude kod Boga zagovara, traži da vjernici služe jedni drugima i svim ljudima.
NjaM
