U svakodnevnim manje ili više povjerljivim razgovorima s prijateljima i znancima nalaze se i osude drugih koji su, po vlastitom mišljenju dotičnih, prekoračili prag civiliziranog ponašanja, kao i pohvale onima koji su iskreni, humani i dobronamjerni i tako dalje. Fenomen savjesti ni danas u  ljudima bez savjesti nije mrtav. Savjest nad svim ostalim fenomenima očituje ukorjenjenje u zagonetni svijet pravde, oslikava srodstvo sa samim Stvoriteljem. Ako smo dobru ostali vjerni ostvarili ćudoredno dobro, iako nas je stajalo žrtava, svjedočanstvo savjesti nam u dušu ulijeva duboki mir, veliko zadovoljstvo i pravu radost. Naprotiv, ako smo propustili i dobru se iznevjerili i pristali uz zlo, ostaje u nama nemir kao teret, kao crv koji bode, crv koji glođe i grize. Kroz savjest počinje naše znanje o Bogu. Ona nas vodi k vrhovnom Zakonodavcu – Bogu od kojega dolaze poticaji i zapovijedi. Kroz svojevrsne emocije što ih unutarnji glas u nama budi , doživljavamo prisutnost osobnoga Boga. Duboko poštovanje pred moralnim dobrom, radost i mir dobre savjesti i grižnja i kajanje zle savjesti, sve su to osjećaji koji se svode pod pitanje smisla života. Zakon je sam Bog upisao u svačije srce. To je točka najozbiljnijeg susreta s Bogom. Pitanje je što je s našom savjesti?

Ljudi su skloni vanjskom uvjetovanju osjećaja vlastite vrijednosti. Sebe i druge treba doživljavati kao beskonačno vrijedna bića bez obzira je li lijep, bogat, moćan, socijalno priznat ili nije. Sebe treba prihvatiti i voljeti takvog kakav jest: i svoje jakosti i svoje slabosti. Stavovi prihvaćanja su prvi i najvažniji korak prema promjeni. U odlučivanju i ponašanju neki su previše orijentirani na savjete i očekivanja drugih. Ne smiju se prihvaćati nekritički mišljenja, ocjene, preporuke i savjete drugih. Tko se zbog straha od greške ukoči, prestaje učiti i razvijati se. Tko sam ne odlučuje o svom djelovanju, uništava svoj život. Promjenom svoga pogleda i stava, i najlošiju situaciju možemo učiniti pozitivnom. Prividno negativnu stvarnost u vanjskom svijetu možemo pozitivno oblikovati. Unutarnja sigurnost ostvariva je samo povjerenjem i vjerom. Nije toliko važno tko i kakav je stvarno čovjek , nego što u posljednje vrijeme vjeruje da jest. Važna je pozitivna realna slika o sebi . Potrebno je unutar realističkog interpretiranja iscrpsti sve pozitivno o sebi. Čovjek se ponaša kako vjeruje da se mora ponašati, i razvija se u tom smjeru. I drugi ga takvima zapažaju i tretiraju. Smisao života nije postati savršen čovjek , nego osobna sreća. Problem nisu slabosti, nego loše postupanje s njima. Vlastita obilježja ličnosti i ponašanja s kojima se otvoreno postupa ne definiraju se kao slabosti i od drugih nisu smatrani slabostima. Treba razvijati pozitivne misli nasuprot negativnim osjećajima. Potrebno je kritički reflektirati i preformulirati svoje osobne poglede na sebe i svoje ponašanje. Sreća i životno zadovoljstvo ne ovise o objektivnim vanjskim životnim okolnostima. Njih određuju čovjekovi unutarnji pogledi i stavovi.

Za prvo čitanje imamo odlomak iz Ponovljenog zakona koji je dio Mojsijeva drugog govora Izraelcima u toj knjizi. U cijelom govoru Mojsije podsjeća na djela Božja u prilog Izraelu i potiče sunarodnjake da održavaju Božje zapovijedi. Dvije su zapovijedi u kršćanstvu nerazdijeljene:ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. U odlomku prije ovoga (Pnz 5, 6-21) stoji Deset zapovijedi koje počinju povijesnim uvodom:
Bog je svoj narod izveo iz egipatskog ropstva. Zato mu propisuje odredbe za organiziran život na razini savezničkog naroda koji treba vršiti obaveze prema Bogu (zapovijedi prva do treće) i prema bližnjima (zapovijedi četvrta do desete). Naš današnji odlomak stoji neposredno iza proglasa Deset zapovijedi.
“Svega vijeka svoga boj se Gospodina Boga svoga ti i sin tvoj, i sin tvoga sina – vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem (r. 2). Izraelci se imaju sjećati svoje povijesti te u svakoj generaciji vršiti zapovijedi koje je Bog dao generaciji oslobođenih iz egipatskog ropstva kao da njima iznova daje. “Bojati se Boga” je starozavjetni izraz za pobožnost. To je sveti strah poštovanja i ljubavi, strah koji dobru djecu priječi da ne vrše čine koji bi mogli oca ražalostiti. Sveti tekst nastavlja da će vršenje zapovijedi imati za plod dug život na zemlji koju im Bog obećava. Iako je to oskudna zemlja, Izraelci su voljeli dar života uopće, posebno dar života u obećanoj zemlji. Dug život smatrali su posebnim Božjim blagoslovom, a s takvim blagoslovom mogu računati oni koji vrše zapovijedi Božje, jer one sankcioniraju ono što ljudsko iskustvo preporuča kao opće dobro za pojedince i zajednicu.
Budu li pripadnici savezničkog naroda Božjega vršili zapovijedi kao pomagalo za materijalni i duhovni napredak obitelji i naroda, “razmnožit će se u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što je obećao Gospodin Bog” (r. 3). U stara vremena ljudi su čeznuli za brojnim porodom u obitelji: jer što je više članova, više je radnika i branitelja u ratno~ opasnosti. Izraelcima u starini nije padalo na pamet da umjetno sprečavaju začeća ili čak odstranjuju začetu djecu iz utrobe majke. Vjerovali su da na gozbi života ima mjesta za ogroman broj ljudi. Brojno potomstvo smatrali su blagoslovom Božjim. Palestina je zemlja kojom teče med i mlijeko zato što ju je Bog darovao svome narodu. Nije bilo dovoljno ni vode koja bi tekla u suhom razdoblju godine, a oni su svojoj zemlji pjevali kao da njome teče med i mlijeko. Cijenili su Božji dar zemlje, prirode, hrane.
Reci 6-9 sadrže molitvu koja počinje sa “Čuj Izraele”. Takvih molitava Šema Israel ima još u Petoknjižju (usp. Pnz 11, 13-21; Br 15, 37-41). To je zapravo “Povijesno vjerovanje” koje su muškarci u Izraelu trebali recitirati ujutro i uvečer u znak uključivanja u svetu povijest svoga naroda i spremnosti da svoju djecu odgajaju u djedovskoj vjeri. “Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan” (r. 4). “Naš” zato što je svoj narod izveo iz egipatskog ropstva i s njime sklopio sveti savez vjernosti. “Jedan” zato što poganski idoli ne postoje ali i “jedini” zato što nikakvi drugi “bogovi” nisu pomogli Izraelu. Točnije bi bilo prevesti “jedincati” kojega se isplati štovati, služiti mu, ljubiti ga. “Zato ljubi Gospodina Boga svoga” (r. 5a). U znak zahvalnosti za dobro iskazano cijelom narodu u prošlosti i sadašnjosti. Povijesno vjerovanje pretpostavlja da molitelji znaju povijest svoga naroda i da iz vjerničkog iskustva vrednuju Božje milosne zahvate u vlastitom životu i obitelji koju vode kao očevi. Ljubav prema Bogu je zahvalno prihvaćanje onoga što Bog čini za ljude. Ta ljubav treba se uzvraćati Bogu “svim srcem, svom dušom i svom snagom” (r. 5b). To je cijeli čovjek ukoliko je obdaren tjelesnim i duhovnim sposobnostima, ukoliko zna misliti, može raditi, radovati se, tugovati.
Riječi koje Bog daje trebaju vjernici “urezati u srce” (r. 6). Prvi primjerak Deset zapovijedi bio je urezan na kamenu ploču. Ta je ploča zagubljena tokom stoljeća, ali je sveti tekst ostao uslijed ponavljanja, moljenja i pamćenja. Vjernici su ga urezivali u svoje intimno biće: “Srce” je središte čovjekove duhovne nutrine, savjest ukoliko je unutarnja jezgra pojedinca i naroda. Nije dovoljno Božje zapovijedi recitirati usnama. Treba ih nositi u srcu, treba Boga ljubiti tako što njegove odredbe vršimo u prozi svagdanjeg života.

Drugo čitanje je iz poslanice Hebrejima. U sedmom poglavlju Poslanice Hebrejima sveti pisac iznosi nauku o uskrslom Isusu kao velikom svećeniku po redu Melkisedekovu. U ovom odlomku imamo dio te nauke.
Starozavjetne velike svećenike “smrt je spriječila trajno ostati” (r. 23) u svećeničkoj službi. Njihova je služba bila samo u toku zemaljskog života i zato nesavršena. Isus snagom uskrsnuća i proslave zdesna Bogu “ostaje dovijeka, ima trajno svećeništvo” (r. 24). Iako je smrt Isusova minuli povijesni događaj, radi proslave po uskrsnuću on ostaje trajno veliki svećenik. Bog i sada prihvaća njegovo velikosvećeničko posredovanje za ljudsku braću i sestre. On je “uvijek živ” i “do kraja spašava one koji po njemu pristupaju k Bogu” (r. 25). Ovo znači da je Isus u svom proslavljenom stanju otvoren ljudima na zemlji, da se za njih zanima i zauzima kod Boga te da mu je stalo do spasenja a ne do propasti ljudi.
Potreban nam je veliki svećenik koji je “svet, nedužan, neokaljan” (r. 26). Isus nije morao za svoje grijehe prinositi žrtve, a Bog prihvaća njegovu životnu žrtvu i sadašnje posredovanje za ljude zato što je on svet, posve sjedinjen s Bogom. Izraz “odijeljen od grešnika” ne znači distanciranje povijesnog i uskrslog Isusa od grešnih ljudi. Isus je sav “proegzistentan”, postoji za druge. Odijeljenost o kojoj je ovdje riječ odnosi se na uzašašće Isusovo po kojem je postao “uzvišeniji od nebesa”. Za razliku od starozavjetnih svećenika koji su prinosili žrtvene životinje i obred pomirenja ponavljali svake godine na Dan pomirenja, Isus je prinio samoga sebe i to jednom zauvijek. Piscu poslanice Hebrejima ova jedincatost Isusove žrtve važna je pa to spominje jedanaest puta u ovoj poslanici.
Prema propisima starozavjetnog Zakona pripadnici Levijeva plemena i Aronova roda uzimani su za velike svećenike ali su kao ljudi ostajali “podložni slabosti” (r. 28). “Riječ zakletve” postavila je za velikog svećenika “Sina zauvijek usavršena”. Ovo je aluzija na Ps 110, 4: “Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu”. To je bio Psalam krunjenja davidovskog kralja koji se brinuo za održavanje hrama i uzdržavanje svećenika te u izvjesnom smislu bio nelevitski svećenik. Sami Židovi smatrali su ovaj psalam mesijanskim, a kršćani ga primjenjuju na Isusa o kojemu vjeruju da je Mesija.
Iz ovog odlomka vidimo trajnu vrijednost Kristove žrtve s križa i spremnost proslavljenog Krista da se zauzima za ljudsku braću i sestre koji su još na proputovanju zemaljskom.

Današnje evanđelje je po Marku.Isusu, koji je mesijanskim ulaskom u Jeruzalem prilično okrenuo protiv sebe vjerske poglavare svetog grada svoga naroda, pristupa jedan “književnik”, tj. pripadnik teološkog kruga pobožnih Židova koji su dobro znali 613 starozavjetnih propisa i zabrana. Čuo je da Isus zove k sebi sve “umorne i opterećene”, tj. one koji nemaju snage ni mogućnosti vršiti propise o obrednoj čistoći, subotnjem počinku, nemiješanju sa strancima, a žele biti pobožni. Ovaj teolog iskreno se zanima, koju zapovijed Isus smatra najvažnijom da bi je predlagao ljudima iz puka kao lagano naučivu i izvršivu. Isus mu navodi dva starozavjetna mjesta. Prvo je Pnz 6, 4-5 koje imamo za današnje prvo čitanje pa nam je kontekst već poznat. Značajno je što prema Marku Isus citira sam početak “Čuj Izraele” gdje je prisutna svijest liturgije, naučenih i ponavljanih molitava kao redovnih prilika za iskazivanje ljubavi i podložnosti prema Bogu. Drugi citat je iz Lev 19, 18 koji cjelovit glasi: “Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!” Cijelo devetnaesto poglavlje Levitskog zakonika je poziv na svetost, to jest na ponašanje drugačije do poganskih susjeda zato što je Bog svet, drugačiji od materijalnog i stvorenog svijeta. Jedan od znakova takve svetosti bit će: ne uzimati pravdu u svoje ruke, ne osvećivati se kao što čine drugi. Iz cjelovite formulacije ovog starozavjetnog teksta vidi se da se ljubav prema bližnjemu sastoji u stišavanju svađa, bijesa, osvete. Ljubiti druge kao samoga sebe znači činiti im ono što činimo sebi da bismo preživjeli i bili sposobni za svoje ljudske i vjerničke dužnosti. Takva ljubav ne svodi se na osjećaje i pobožne želje nego prerasta u akciju.
U svom odgovoru Isus prvi u povijesti židovske teologije (a i religija svijeta) izričito stavlja na istu razinu aktivnu ljubav prema Bogu i djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Za razliku od Lev 19, 18 gdje je “bližnji” samo član vlastitog naroda, iz Lukine parabole o milosrdnom Samarijancu znamo da je za Isusa bližnji svaki čovjek koji može zatrebati našu ljudsku pomoć, i to čovjek za kojega mi osobno znademo da je u nevolji.
Pismoznanac se izlaže opasnosti prezira i izopćenja u cehu teoloških kolega što javno izriče slaganje s Isusom. On ponavlja Isusov navod dviju izjednačenih zapovijedi te ih povezuje s liturgijom: “Njega ljubiti iz sveg srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve” (r. 33). Završni dio njegova odgovora navod je Hoš 6, 6 i 1 Sam 15, 22. U Hošeinu propovijedanju Bog poručuje Izraelcima koji su obavljali formalističku liturgiju, a u obiteljskom i socijalnom životu nisu se obazirali na njegove zapovijedi, da mu se ne mile žrtve ni paljenice nego ljubav i priznavanje Boga. Iz cijele Hošeine knjige jasno je da se time ne dokida liturgija nego premoštava nerazmjer između sudjelovanja u svetim obredima i grešnog života. U 1 Sam 15 kralj Šaul je u ratu protiv Amalečana prekršio odredbu time što je od “herema” izostavio najbolje ovce i goveda da ih žrtvuje Bogu. Prorok Samuel mu odgovara da je Bogu milija poslušnost vjernika od paljenica i klanica te mu najavljuje da ga je Bog odbacio u smislu da iz njegove loze neće više biti kraljeva u Izraelu. Marko kaže da je književnik “pametno odgovorio” i zato mu je Isus uputio pohvalu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!” (r. 34). Ovakav odgovor najprije pokazuje Isusovu toleranciju prema distanciranim simpatizerima koji nemaju snage pridružiti se zajednici učenika, ali u mnogo čemu čine ono što Isus preporuča i zapovijeda. U Markovoj formulaciji vidimo i odraz prilika u njegovoj povijesnoj zajednici. U svom misijskom djelovanju među poganima ta zajednica dijeli sa Zidovima vjeru u Boga jedinoga i mnoge zajedničke zasade iz Starog zavjeta. Iako Židovi ne prihvaćaju Isusa za Mesiju, u mnogo čemu zaslužuju pohvalu kao vjernici. Marko je ovakvim prikazom događaja želio odgojiti pripadnike svoje povijesne zajednice za vjerničku toleranciju prema drugima.

NjaM