U kontekstu čitanja 32. nedjelje kroz godinu središnja tema mogla bi se svesti na mudrost, nada u život nakon smrti, budnost i iščekivanje Isusovog dolaska na kraju vremena. Svaki ljudski život omeđen je rođenjem kao početkom i smrću kao krajem. Biti kršćanin znači davati određen smisao svome životu. Kad kažem smisao onda mislim na budnost u iščekivanju ponovnog Isusova dolaska i nada u život nakon smrti. Prepuštanje nekim stvarima kao što su droge, različite vrste zabava koje čovjeka fiksiraju za ovaj svijet, suprotne su kršćanskom svjetonazoru jer nemaju u vidu čovjekovu otvorenost prema vječnom životu. Budnost nije prepuštanje ovozemaljskim stvarima koje potiču čovjekovu uspavanost. Čovjek nikada ne živi punijim životom ako se rasprši samo u svom radu. Uhodanost i rutina ruše vjeru. Život nam postaje jednostavan, ako svaki dan iznova prihvaćamo svoje zadatke očekujući Kristov dolazak.
Prvo čitanje pred svakog vjernika stavlja pitanje:Što je to mudrost? Mudrost je Božji dar koji se sastoji u pronicljivom srcu koje dobro prosuđuje što je dobro , a što zlo bez zablude. Danas bismo mogli reći da je to zapravo ispravan sud ispravno oblikovane savjesti, koja je usmjerena uvijek prema drugom životu i Bogu. Mudrost nalaze oni koji ju traže kao na primjer kralj Salomon. Često sreću tražimo u putovanjima, promjenama i napretku. Ne trebamo uvijek gledati samo vrijeme koje nam prolazi, već trebamo gledati i vrijeme koje nam dolazi. Već prema tome kako idemo naprijed kroz život, imamo i mogućnost naći pravi život i mudrost. Traženje mudrosti nije samo u prošlosti, nego u okrenutosti prema budućnosti i životu s Bogom. Mudrost je sjajna i ona ne tamni u ljudskom srcu i savjesti. Lako je uoče oni koji je traže, a onima koji za njim žude prva se pokazuje kaže čitanje. Sama pomisao na mudrost jest savršena i ispunjava srce smislom života. Tko je u svom životu budan poticajima Božjim i tko bdi u čuvanju Božjih zapovijedi brzo postiže mirno srce poput svetog Augustina. Mudrost ne čeka one koji ju traže kao da sjedi na jednom mjestu i miruje, nego ona hodi okolo i traži sebi dostojna srca koja se nisu prilijepila za zabave i novac, pa im je u tome sav smisao. Mudrost traži sebi dostojne, one koji ovaj život ne smatraju vječnošću te su za njega zalijepljeni kao da će ovdje živjeti uvijek. Mudrost hodi na životnim stazama onih koji na nju misle i ususret dolazi onima kojima je za nju otvoreno srce.
U psalmu psalmist pjeva:“ Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!“Tako zapravo doziva u pamet svima koji žude za novcem, zabavama, alkoholom i drugim oblicima prizemnosti i kad im je u tome sva životna misao, da njihovo srce ne može ispuniti praznina i stvorene stvari, nego samo Stvoritelj. Zato je i u čovjeka prilikom stvaranja stavio težnju i čežnju za beskonačnim i vječnim i kad to nije pronašao, njegovo srce je nemirno dok ne nađe ispunjenje u pravim vrijednostima. Zato veli: „ kao zemlja suha, žedna, bezvodna.“ Srce pronađe smisao kaže psalmist kada se u svetištu motri Božja moć i slava, a posljedica je: „ ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti.“ Srce kada spozna da je Božja ljubav bolja od ovoga zemaljskog života , tada Bog ispuni srce i usne počinju slaviti Boga.
U drugom čitanju apostol Pavao stavlja pred kršćane u gradu Solunu provokativno pitanje o „usnulima“ odnosno umrlima. Život smrću ne prestaje. Nije to neka teorija, već sigurnost vjere kršćana. Krist je umro i uskrsnuo. Nakon njega i s njime uskrsnut će svi ljudi. Naša je smrt samo prijelaz i preobrazba. Uskrsli Isus će ponovno doći da bismo zauvijek živjeli. Pavao dakle, poziva Solunjane da ne žive u neznanju o onima koji su umrli i da ne padnu u napast da poslije ovoga zemaljskog života nema ništa poput onih agnostika i ateista svih vrsta koji nemaju nikakve nade u život poslije smrti. Ako vjerujemo u uskrsnuće onda „ će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“. Vjera u uskrsnuće Isusovo otvara perspektivu kršćanima da će živjeti nakon smrti. Za ponovni Isusov dolazak na kraju vremena živući na zemlji neće prestići one koji su umrli. Pavao ih naziva „usnulima“ poput kćeri rimskog stotnika Tabite koju je Isus probudio iz sna smrti. Ponovni Isusov dolazak pokrenut će se nakon „trublje Božje“ na glas arkanđelov. Arkanđeli su anđeli gorućih krila u Božjoj hijerarhiji najbliže su Bogu te zato imaju krila koja gore. Asocira to na susret boga Jahve i Mojsija u gorućem grmu. Trublja Božja označava zapravo preneseno značenje Božje odluke o svom dolasku na zemlju i prestanku ljudske povijesti. Zov trublje probudit će i usnule na život vječni: jednima na radost zajedništva sa Bogom, a drugima na pakao i vječnu žalost. Oni koji su vjerovali u Isusovo uskrsnuće „uvijek će biti sa Gospodinom“.
Dvadeset i peto poglavlje Matejeva evanđelja započinje prispodobom o deset djevica koja je jedna u nizu prispodoba o Kraljevstvu. Želja za osobnim susretom s Bogom upisana je u srce svakoga čovjeka koji se neprestano nalazi u trajnom i gorljivom traženju Onoga kojega s nestrpljenjem očekuje. Iskustvo je to svetaca i grešnika, vjernika i nevjernika, velikih i malih, jednom riječju svakoga čovjeka koji se želi susresti licem u lice s Bogom, istovremeno bliskim i dalekim, misterioznim i „strašnim“, imanentnim i transcendentnim, pravednim i milosrdnim. Stoga nas današnja liturgijska čitanja pozivaju na promišljanje, ali i na svjedočenje jedne od temeljnih značajki čovjekova ljudsko-vjerničkog života, traženje i iščekivanje Boga.
Matej u navedenoj prispodobi Kraljevstvo nebesko uspoređuje s deset djevica koje s upaljenim svjetiljkama iziđoše u susret zaručniku (usp. 25,1). Riječ je o budnom i strpljivom iščekivanju zaručnika, tj. Mesije. Naime, slika Boga kao zaručnika, a Izraela kao zaručnice starozavjetna je slika prisutna napose u proročkim spisima. Dovoljno je prisjetiti se drugog poglavlja knjige proroka Hošee u kojemu prorok slikama zaručnika i nevjerne zaručnice prikazuje savez između Boga i Izraela koji biva prožet nježnošću i ljubomorom, te vjernošću i ljubavlju zaručnika koji unatoč nevjeri svoje zaručnice oprašta, izlazi u susret, odvodi u pustinju i ondje obnavlja svoj savez ljubavi i vjernosti. Stoga možemo zaključiti kako Matej upotrebljava svojim slušateljima već dobro poznatu starozavjetnu sliku zaručnika donoseći pritom jednu novost. Za razliku od starozavjetne i židovske tradicije koja je naziv zaručnik pridavala isključivo JHWH, Matej ga pripisuje Mesiji.
U paraboli o mudrim i ludim djevicama ne trebamo tražiti njihovu povijesnu niti realnu točnost s obzirom na mnoge nevjerojatne, kulturi i mentalitetu ondašnjeg vremena „strane“ običaje kao što su neimenovanje zaručnice, san sviju djevica, odlazak kupiti ulje u ponoć. Stoga možemo zaključiti da Matejev cilj nije imao povijesnu, nego teološko-kršćansku značenje. Naime, u prvoj kršćanskoj zajednici koja je nakon prvotnog oduševljenja pripadnosti, vjere i nasljedovanja Krista – Mesije svoje plodno tlo počele su nalaziti pospanost i lijenost koje su gušile prvotni žar i entuzijazam, te su kao takve narušavale svjedočanstvo vjere i kršćanskog života u vremenu između Kristova uskrsnuća i njegova ponovnog dolaska.
Stoga u trima parabolama o kraljevstvu Božjem kao mudrom upravitelju (24,45-51), mudrim djevicama (25,1-13) i talentima (25,14-30) Matej poziva vjernike na mudrost, budnost i iščekivanje. Protagonisti triju parabola modeli su vjernosti i ustrajnosti čovjeku i vjerniku svakoga vremena koji u svojoj sadašnjosti živi i s nadom iščekuje Kristov ponovni dolazak.
Živjeti sadašnjost u potpunoj svijesti i odgovornosti poziv je upućen i nama vjernicima danas. Kako ćemo se pripremiti za njegov dolazak? Hoćemo li ga dočekati s upaljenom svjetiljkom ili lutajući uokolo u tami tražeći već odavno ponestalo ulje vjernosti i iščekivanja u svjetiljkama svojega života? Hoćemo li o njegovu dolasku čuti poziv: „Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! Ili pak: „Ne poznam vas“? Sve ovisi isključivo o nama samima.
Ne smijemo pritom zaboraviti kako su ustrajno bdijenje i odgovorno iščekivanje o kojima Matej govori usko povezani s nostalgijom, ljubavlju, željom i čežnjom susreta s voljenom osobom kao i za uspostavom dubokog odnosa zajedništva, povezanosti i pripadnosti koja isključuje svaki strah, neizvjesnost i nesigurnost. Povijest vjernika kao pojedinca i člana zajednice povijest je iščekivanja u ljubavi i vjernosti, u kojoj svatko od nas postaje osoba uvijek budna, odgovorna, mudra i radosna, jer samo onaj tko istinski ljubi zna čekati u nadi, bdjeti u strpljivosti i radovati se u čežnji.Ne znamo dan niti čas u kojemu će Zaručnik doći i pokucati na naša vrata. Ali znamo da su mjesto i vrijeme našega osobnog susreta s Njim naše DANAS. Matej nas poziva da danas iznova, po tko zna koji put u svojem životu, izaberemo put mudrih koji će Zaručnika dočekati budni s upaljenom svjetiljkom u ruci upravo ondje gdje jesu – u svojoj svakodnevici, svjesno živeći i odgovorno vršeći povjereni im zadatak i poslanje.
Isus nam ne dolazi niti će nam doći ususret na dalekim i mističnim mjestima niti na izvanredan način kako bismo možda željeli. Naprotiv susrest ćemo ga u malenim, jednostavnim i sasvim običnim situacijama i događajima naše sadašnjosti. Upravo tamo gdje nas je Njegova providnost poslala i u poslanju koje nam je Njegova volja povjerila. Sve što je pri tome potrebno jest ustrajati u budnosti i odgovornosti iščekivanja, jer ne znamo ni dana ni časa Njegova dolaska!
Molitva za iščekivanje Zaručnika:
Gospodine, samo su Tebi poznata sva moja traženja. Duge besane noći tišine i samoće u kojima je moje srce čeznulo za susretom s Tobom, za Tvojim dodirom, riječju, utjehom… Samo su Tebi, Isuse, poznati svi moji putovi kojima sam hodio tražeći Tebe na mjestima gdje sam potajno vjerovao kako ćemo se jednoga dana ipak susresti. Znani su Ti, Gospodine, svi trenutci tame u kojima je ponestalo ulja vjernosti, svjetlosti radosti i žara služenja.
Da, Gospodine, poznate su Ti sve moje životne situacije, koje sam umoran od traženja i shrvan patnjom, prespavao u želji da ih zauvijek zaboravim, jer u njima nisam prepoznao Tvoju prisutnost. A Ti si cijelo vrijeme bio ovdje, u mojoj neposrednoj blizini, nadajući se kako ću ustrajati u budnosti, hoditi naprijed u traženju i konačno se susresti s Tobom u svakom danas!
Svjetiljka koju danas nosim u svojoj ruci nije više nova, sjajna i čvrsta kao što je to nekada bila. Ulje koje sam iznova ulio nije više tako mirisno i čisto kao što je nekada bilo. Ipak, Gospodine, sjedim i s upaljenom svjetiljkom u drhtavoj i iznemogloj ruci bdijem čekajući Tvoj ponovni dolazak. Znam da ćeš doći i ne želim prepustiti priliku susreta s Tobom kao što sam to učinio već nebrojeno puta.
Susrest ćemo se, Isuse, danas, upravo u ovom trenutku, ovdje u mojoj svakodnevici, u ljepoti, radosti i jednostavnosti samo Tebi svojstvenoj. Nemam Ti što posebno darovati, ali darujem Ti ono što imam – svoje siromašno srce, želeći da ono bude mjesto našega susreta i tvoje trajne prisutnosti.
NjaM
