Kršćanin se ne boji svršetka svijeta jer znade da će se tada Krist pojaviti u svojoj slavi. Taj svršetak svijeta potiče ga da se s ljubavlju zauzima u radu oko uzdizanja ljudskog roda i u radosti širi ljubav i nadu svijetom. Čini se da je današnjim ljudima sve teži zadatak živjeti vjeru. Religijski sociolozi zaključuju da vlada velika nesigurnost u pogledu iskustava i sadržaja vjere. Mnogi kažu da im je premalo vjerovati, oni žele znati te se, čini se, s pravom pitaju da li je suvremenom čovjeku uopće potrebna vjera, budući da toliko toga zna i znanjem postiže?Drugim riječima, da li je razumno vjerovati? Ako je, kako se uopće vjeruje i mora li vjerovanje biti određeni napor? Odakle čovjeku težnja da živi neopterećeno svoju vjeru? Jesu li starije generacije u tom smislu bile uspješnije? Kako se može procijeniti vlastita vjera? U čemu se sastoji izazov nevjere i zašto je privlačna ideja nevjerstva? I sam se Gospodin Isus, evanđelist Luka nam prenosi, pitao:“Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji(18,8)?Novi utopijski ideal koji je, čini se, ostao u duhu mnogih suvremenih pojedinaca i društva je upravo život odriješen od vjere, religije i Boga uopće. Religijske vrijednosti su za te iste ljude, čini se, ne samo besmislene i beznačajne, nego čak i opasne i štetne. S pravom se možemo zapitati zašto i kome to smeta Bog u svijetu? Najranije artikulacije ove težnje dolaze nam od klasičnih kritičara religije Ludwiga Feuerbacha, Karla Marxa, Friedricha Nietzschea i Sigmunda Freuda. U njihovim filozofskim promišljanjima, čini se, možemo iščitati zajednički im ideal – osloboditi čovjeka od religije, od vjere u Boga. Religiozne ideje oni će tumačiti kao „iluzije infantilnih“, „opsesivne neuroze“ , „opijum za narod“. Svijet bi, dakle, trebao napokon potpuno i dokraja postati svjetovan. Najveća problematika izazova nevjere, čini se nije samo u djelomičnoj i nesavršenoj ljudskoj spoznaji Boga, već ponajprije zbog toga što teoretsko znanje o Bogu treba postati praktično. Njemački teolog Karl Rahner jednostavno i oštroumno je primijetio:“Vjerovati znači: Božju nepojmljivost izdržati čitav život. Po svjedočanstvu vjere prihvaćamo istine koje razum ne može doseći i tada ukoliko imamo vjere koliko je i zrno gorušičino događaju se neobjašnjive stvari, jer „čuda se“ prema svetom Augustinu „ ne događaju protiv prirode, nego protiv našega znanja o prirodi“. Po vjeri vjerujemo da je naš život svrstan u neki veći smisao i plan s kojim se ne može usporediti ni najmaštovitije osmišljen život. Na početku vjere, zna Gospodin, da često stoji naša potresenost i osjećaj bespomoćnosti, no ukoliko slijedimo polako Božje tragove te se u povjerenju slobodno s Njime povežemo primit ćemo svu potrebnu nadnaravnu snagu za spasenje.
Prvo današnje čitanje je iz knjige proroka Danijela. Prije svršetka povijesti bit će vrijeme kad će zlo i progonstvo harati svijetom. Bog će uskrisiti svoje u posljednji dan i dati im vječni život u preobraženom svijetu. Knjiga Danielova u obliku apokaliptičkih viđenja prikazuje događaje iz vremena pada Palestine pod grčke vladare te progona Židova od strane Antioha IV Epifana. To je knjiga utjehe progonjenim sljedbenicima vjere u Boga jedinoga koji strahuje da će ih moćni poganski vladar preko svojih vojnika i suradnika medu samim Židovima silom otkinuti od vjerske i nacionalne zajednice ili poubijati. Sve je počelo odlukom Antiohovom da svi njegovi državljani imaju prihvatiti vladarevu religiju radi zajedničkog dobra svih građana. U znak spremnosti da to silom provede, Antioh je 6. prosinca god. 167. pr. Kr. dao staviti u jeruzalemski hram kip poganskog božanstva te zabranio prinošenje židovskih žrtava u čast Bogu. Židovi su na to poveli ustanak koji je trajao do god. 142. pr. Kr. i urodio osamostaljenjem mlade židovske države. Pisac knjige Danielove napisao je svoje nadahnuto djelo vjerojatno god. 165. pr. Kr., neposredno pred smrt progonitelja Antioha Epifana. Želio je svoje sunarodnjake potaknuti na vjernost Bogu i ustrajnost u vjeri otaca.
Odlomak što ga imamo za današnje čitanje je pjesnički zaključak “objava” o razdoblju grčke vlasti nad Palestinom i o ratovima koje će poduzimati Aleksandrovi nasljednici (gl. 10-11). U našem se odlomku spominje “Knjiga života” u koju se unose imena onih što ustraju u vjeri. Takva knjiga spominje se i drugdje u SZ (usp. Izl 32, 32-33; Ps 69, 29). Kraljevi i gradske uprave vodili su u stara vremena popis naroda radi poreza i vojnih obaveza muških građana. Starozavjetni vjernici zamišljali su da nekako slično i Bog vodi knjigu života u koju svim ljudima zapisuje dobra i zla djela te će ih na temelju te knjige kasnije suditi. Bog otkriva nadahnutom tješitelju progonjenih vjernika da je odredio “Mihaela, kneza mira” za zaštitnika svome narodu. Najavljujući “vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi na do toga vremena”, Bog po nadahnutom piscu poručuje da su nevolje progona pod njegovom kontrolom i da bezočni zatornik neće uspjeti u svojim planovima. Spasit će se “tvoj narod i svi koji se nadu zapisani u Knjizi života”. Ovo je teološki pasiv: Bog će ga spasiti od potpunog istrebljenja u vremenu kad se piše Danielova knjiga. Ali je za vjernike kasnijih vremena ovdje skrivena i poruka o konačnom spasenju, na kraju ljudske povijesti. Ovdje vidimo nauku u zbornosti spasenja: ne samo pojedince, nego grupe, zajednice, narode – Bog želi spašavati.
“Probudit će se mnogi koji snivaju u prahu zemljinu” je najava uskrsnuća mrtvih. Iako govori “mnogi”, sveti pisac misli “svi”, jer nešto kasnije ističe: “… jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.” Ovdje imamo izričitu vjersku nauku o uskrsnuću svih mrtvih, s time da će oni koji su umrli pokajani i izmireni s Bogom ustati na vječnu radost, a om koji su do kraja ustrajali u zlobi, ustat će na svijest vječne i nepopravljive frustracije.
“Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost” (r. 3). Takav umnik je sam pisac ove knjige, ali i oni članovi vjerničke zajednice koji druge primjerom i riječju potiču na ustrajnost u vjeri. Ovdje se susrećemo s vjerom u opće uskrsnuće mrtvih te u osobnu besmrtnost svakog čovjeka. Na život vječni ustat će oni koji dobro čine i govore, a na osudu vječnu oni koji umiru nepokajani niti žale zbog učinjenog zla.
Psalam 16, što ga danas imamo za meditativni pripjev nakon prvog čitanja, je pjesma pouzdanja u kojoj s nadahnutim pjesnikom izričemo radost što nam je Bog baština i čaša, što i nakon fizičke smrti imamo miran počinak, jer nas Bog neće trajno ostaviti u Podzemlju ni dopustiti da egzistencijalno istrune njegov pravednik.
Drugo današnje čitanje je iz poslanice Hebrejima. Krist u svoj prinos Ocu pridružuje i svakog čovjeka koji se s ljubavlju i posvemašnjim predanjem zalaže u svijetu. Kristov prinos, koji je bio djelotvoran u punini, zaslužio mu je proslavu, a nama otkupljenje. On će preobrazizi naše živote ako ostvarimo plodove euharistije. U desetom poglavlju poslanice Hebrejima sveti pisac ističe jedincatost žrtve Krista, velikog svećenika, kao poticaj na život u skladu s krsnim posvećenjem pojedinog vjernika i cijele crkvene zajednice. U prvom dijelu uspoređuje mnogobrojne i često opetovane starozavjetne žrtve s jednom i neponovljivom žrtvom Kristovom. U drugom dijelu, opominje krštenike da ne propuštaju svojih liturgijskih sastanaka te na primjerima iz Starog zavjeta pokazuje što može zadesiti grešnike. Naš današnji odlomak je iz prvog dijela tog poglavlja.
“Svaki svećenik je dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha” (r. 11). Tako iz novozavjetne perspektive gleda ovaj nadahnuti pisac starozavjetno bogoslužje. Svećenici su često prinosili jednake žrtve po želji pojedinih obitelji
(pričesnice, zahvalnice, paljenice…) i u njima su vjernici prikazivali žrtvenu životinju u znak priznavanja ovisnosti od Boga ili kajanja za grijehe, ali one nisu imale snagu sakramentalne žrtve Kristove. Isus je “prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe te zauvijek sjeo zdesna Bogu”. Riječima Ps 110, 1 izražena je ovdje nebeska intronizacija Krista vječnog svećenika. Bog ga je uskrisio te posadio sebi zdesna da sada zagovara ljudsku braću i sestre kroz svu povijest. Za razliku od Pavla koji u 1 Kor 15, 24-26 kaže da će Bog Kristu uskrslom podložiti o paruziji svako Vrhovništvo, Vlast i Silu, ovaj pisac riječima Ps 110 kaže da će Isusu Bog podložiti “sve neprijatelje”. Radi se o duhovnim zlim silama koje su ljudima s helenističkom kulturom u prvom stoljeću zadavale životni strah. Mislili su da je čovjek rob tih sila te da im se ne može oduprijeti.
Smrću na križu, koju je Bog primio kao žrtvu u prilog svim ljudima, Krist je “zasvagda usavršio posvećene” (r. 14). “Posvećeni” su ovdje svi koji se krsnom vjerom pridruže Kristu raspetom i uskrslom. Bog im briše grijehe i čini ih svojoj djecom. Time su krštenici iznutra, korijenski usavršeni, ali nisu magijski promijenjeni i nesagrešivi. Preostaje dužnost da cijelog zemaljskog života usklađuju svoje ljudsko i vjerničko ponašanje s darovanom posvećenošću. Dobra djela tako postaju zahvalnost Bogu za darovanu posvećenost, ne “zasluživanje neba”.
U recima 15-17, koji su ispušteni iz našeg čitanja, sveti pisac navodi Jr 31, 31-34 gdje Bog najavljuje sklapanje novoga saveza, upisivanje svoga zakona u srca ljudi i brisanje grijeha. Zatim slijedi dio koji imamo u današnjem čitanju: “A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih” (r. 18). Kristova žrtva na križu podloga je za opraštanje svih grijeha. Novim krštenjima i pristupom ispovijedi kao sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom, plodovi jedne i neponovljive Isusove žrtve bivaju primijenjeni ljudima novih generacija; sama Kristova žrtva ne ponavlja se više u fizičkom smislu.
Današnje evanđelje je po Marku. Apokaliptičkim slikama Krist proriče svoj slavni dolazak na svršetku vremena. Znakovi o kojima on govori kao da pokazuju skori dolazak. Ipak nepoznat nam je čas, ali na taj se dolazak moramo pripraviti. “Ona nevolja” koja se spominje na početku današnjeg odlomka je “groza pustoši” spomenuta u Mk 13, 14. Židovi iz vremena nastanka Danielove knjige pod tim šifriranim izrazom razumjeli su nasilno postavljanje kipa poganskog božanstva u jeruzalemski hram. Pred ponovni pad Jeruzalema i razorenje samog hrama god. 70. iza Krista kršćanski propovjednici su oživjeli Danielov izraz “groza pustoši” te se pitali, nije li propast hrama početak sudnjeg dana? Preporučali su ipak kršćanima da bježe iz Jeruzalema, jer Isusov pokret može i treba preživjeti propast židovske države: “I kad vidite da grozota pustoši stoluje gdje joj nije mjesto – tko čita, neka razumije – koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore!” (r. 14).
Na liniji bolnog razdvajanja od židovstva (sam Isus je Židov i bez oslona na svete knjige Židova Isusov pokret nema korijena), Marko ovdje navodi prema Joelu 2,10.31 i 3,15 apokaliptičke znakove koji prethode paruziji ili povratku Krista o sudnjem danu. To su: pomračenje sunca, prestanak mjesečeva sjaja, padanje zvijezda, “ljuljanje” nebeskih sila. Petar u govoru na Duhove pred jeruzalemskim hodočasnicima navodi ove znakove kao ispunjenje nad Dvanaestoricom prilikom silaska Duha u obliku ognjenih jezika. Pomračenje sunca i padanje zvijezda uopće se nije dogodilo. To znači da ovo treba uzeti kao sliku kojom sveti pisci hoće reći da priroda sudjeluje u objavljivanju Boga i očitovanju Božjeg plana spasenja.
Izraz “Sin Čovječji koji dolazi na oblacima nebeskim” uzet je iz Dan 7,13 gdje je progonjenim Izraelcima najavljen dolazak anđeoskog branitelja u ljudskom tijelu. Sam Isus se nazivao Sinom Čovječjim, jer je pojam “Mesije” bio vrlo izpolitiziran. Isus se osjeća opunomoćenim sucem kojega će o koncu vremena Bog poslati da sudi žive i mrtve. On će o svom drugom dolasku “sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba” (r. 27). Ovo je starozavjetni izraz kojim se izriče Božja briga za raspršeni narod Božji. Bog zna za svakog pojedinca i za cijelu zajednicu. On će sabrati svoje izabranike gdjegod živjeli ili kosti ostavili. Na općem sudu imaju se pojaviti svi.
Isus zatim potiče na prepoznavanje znakova paruzije i na budnost po uzoru na smokvu. Ona u Palestini posljednja zazeleni, pred samo ljeto. Osala stabla znaju propupati prilikom kratkog razdoblja toplih dana, smokva čeka dok sigurno nastupi toplo razdoblje. Ovakva usporedba je upozorenje da kršćani ne nasjedaju lažnim prorocima koji pokušavaju izračunati skori nastup sudnjeg dana. “Neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ovo ne zbude!” (r. 30). Izvorno je to bio naraštaj onih koji su dočekali nastup Božjeg kraljevstva po Isusovoj smrti i uskrsnuću te razorenje jeruzalemskog grada i hrama po Isusovu proročanstvu. Marko je ovdje namjerno tako formulirao najavu Isusova drugog dolaska i općeg suda da se svaka generacija kršćana osjeća izravno oslovljenom i pozvanom na vedro, svjedočkim djelovanjem ispunjeno čekanje dolaska Sina Čovječjeg.
Povijesni Isus priznaje Dvanaestorici da ne zna “o onom danu ni času” (r. 32). Krivovjerci zvani arijanci navodili su ovu izreku kao dokaz da utjelovljeni Krist nije ravan Bogu i za rušenje dogme o Presvetom Trojstvu. Jedva bi se itko od evanđelista, ili pisaca izvora kojima su se evanđelisti poslužili, usudio ovakvu izreku staviti u kanonska evanđelja da je Isus zbilja nije kazao. Donosi je i Mt 24, 36. Isus se nije stidio priznati da nešto vjersko ne zna. Komentatori smatraju zato što Bog tada još nije bio odlučio dan i sat općeg uskrsnuća mrtvih i suđenja svim živim i mrtvim.
Na današnjoj misi mi smo “naraštaj ovaj” koji obnavlja vjeru u spasonosni svršetak ljudske povijesti i ponovni dolazak Krista, ali se ne da uspaničiti lažnim proročanstvima nego vedro djeluje u ovom i ovakvom svijetu.

NjaM