U još jednu avanturu koja je nastavak priče o usponima i visokogorstvu, donosi nam priča trojice visokogoraca iz Otočca, Stipe Piršljin, Goran Orešković i Milan Krznarić koji su u subotu u ranim jutarnjim satima krenuli na put kroz tri države na opasni vrh Jof di Montasio (2.753 mnv).
Kako bi stigli u jednom danu popeti se na vrh i vratiti kući, krenuli su iz Otočca u subotu 18.8.2018., u 3:00 sata ujutro prema Slovenskoj granici, gdje ih nije dočekala velika gužva, pa su nastavili put prema Austriji kroz mjesto Villach. Dalje su nastavili prema odredištu Julijskih Alpa koje se nalaze u pokrajini Udine u Italiji. U jutarnjim satima stigli su na parkiralište Pecol (1.500 mnv). Uz prelijepi pogled na Alpske pašnjake na kojima se čulo prodorno glasanje alpskih svizaca, uz koje borave i divokoze i kozorozi, krenuli su sa usponom na jedan od najljepših skupina u Julijskim Alpama.
Vrlo visoko iznad dolina dižu se vertikalne stjene koje dominiraju planinom i gotovo su umjetnički oblikovane. Prema sjeveru, njene vertikalne ogromne stjene padaju oko 1.100 metara prema Austrijskoj dolini Valbrun, a prema jugu spuštaju se strmi zidovi oko 600 metara do visoravni s visokim Alpskim livadama Altipiano del Montasio.
Iako se pogled preko doline Altipiano del Montasio prema vrhu Jof di Montasio činio jako blizu, bila je to čista iluzija jer je udaljenost do podnožja vrha 3,5 kilometra. Uspinjući se do prijevoja Disteis (2.201 m), preko velikog sipara dolaze do ferate kojom se nastavljaju uspinjati strmim liticama na kojima alpske divokoze ruše kamenje, što predstavlja veliku opasnost za penjače, dolaze do Pipanovih ljestva koje se uzdižu vertikalno u dužini od 60 m do uskog grebena.
Hodajući po vrhu grebena koji je na nekim dijelovima staze širok i vrlo ugodan, a na nekim mjestima vrlo uzak, opasan i nezaštićen, dolaze do vrha Jof di Montasio (2.753 mnv), najviši vrh Julijskih Alpa u Italiji, na kojem se nalazi križ i zvono koje se pozvoni za sreću. Istim putem, s oprezom od odrona kamenja, spuštaju se natrag do parkirališta te nastavljaju put prema Otočcu, gdje stižu isti dan u 23:30 čime su ostvarili svoj uspjeh zacrtan sa početka ove priče da stignu unutar 24 sata.
“Taj divlji krajolik rijetko viđen u drugim planinama, u kojima je civilizacijska buka izgubljena u beskrajnoj tišini između visokih stijena i dubokih provalija, e to je onaj osjećaj kad se kaže da čujem tišinu. Ni riječi, ni slike ne mogu opisati taj predivan osjećaj doživljen u tim planinskim bespućima.” -Milan Krznarić

Foto: Milan Krznarić / Stipe Piršljin