Lički sirevi se već godinama spominju kao jedan od aduta napretka poljoprivrednih gospodarstava, kao valjan način samozapošljavanja. U tom smislu  otišlo se daleko u zaštiti ličkog škripavca, a vrijedni domaći  sirari  nude svoje kvalitetne proizvode lišene kemije ili bilo kakvih tehnoloških smicalica. Pitanje svih pitanja u svakom poslu je plasman proizvoda i njihova naplata. Kako stvari stoje u tom smislu?

Kako god to zvučalo, u toj priči najbolje prolaze OPG-i. Princip „što prodaš-to odmah naplatiš“ najvažniji je segment ove poslovne priče. OPG Kolačević iz Pazarišta funkcionira kao odobreni objekt koji ima pravo otkupa mlijeka od drugih proizvođača. Vlasnik Nikola Kolačević u nekoliko je navrata polučio nagrade za svoje proizvode.

-Sireve prodajem izravno, bez posrednika pa zato nemam problema s naplatom. Kapacitet naše sirane je oko 800 litara mlijeka dnevno, ali uglavnom radimo sa prosječnih 200 litara. Što proizvedeno i prodamo, to i naplatimo!

Sasvim je drukčija priča Mije Oreškovića iz sirane „Eko-Gacka“ iz Otočca.

-U sirani radi  četvero stalno zaposlenih radnika, a dnevno prerađujemo oko 650 litara mlijeka. Svi trgovački lanci  i njihovi kupci hvale naše sireve, ali naplata… To ide malo teže. Moram istaknuti da su strani trgovački lanci u tom smislu vrlo korektni i poslovni. Nema čekanja i isporučena roba redovno se plaća. Za razliku od nekih naših, domaćih trgovačkih lanaca, gdje moraš zvati po više puta ne bi li dobio novac za svoju robu, priča Orešković. Najveća sirana u Ličko-senjskoj županiji je „Runolist“ iz Otočca, vlasništvo Vlade Tomaića.

-Dnevno prerađujemo oko 2 000 litara mlijeka. Naplata isporučenih sireva godinama je kaskala, negdje više, negdje manje. Pokušao sam tome doskočiti isporukom  sira u inozemstvu: Njemačka, Švedska… Nakon prvih, dobrih iskustava, počela su kašnjenja u isplati. Razočarao sam se, ali kada se uvidjelo da u tome imaju prste naši ljudi, sve je bio jasno. Od svibnja sam potpisao ugovor s tvrtkom „Meggle“ i od tada nemam problema. Mali dućani su također korektni u tom smislu, govori nam Vlado Tomaić koji je jedno vrijeme čak razmišljao o  odustajanju od ovoga posla jer je naplata isporučene robe kasnila, a valjalo je plaćati dospjele obveze. Prema njegovim iskustvima čini se da je (ne)kultura neplaćanja računa, iz Hrvatske prešla granice i tamo „zasjala u punom svjetlu“. Čak i u državama gdje se nepotrebno kašnjenje naplate smatra prije svega nepristojnim, a onda i neposlovnim i –zakonski strogo sankcioniranim.

L.O.