Nedavno sam posjetio dugogodišnjeg profesora gospićke Gimnazije Josu Starčevića i kako mi sam reče djelatnik je iste Gimnazije od 1966. do 2009.godine. Kroz njegov razred prošli su mnogi naraštaji mladića i djevojaka, a sada već majki i očeva kojima djeca idu u onu istu školu u kojoj je i sam predavao. Kroz razgovor osjetio sam onaj isti optimizam kao i prije pet godina kad sam prvi put kročio u istu školu kao vjeroučitelj. Profesor Joso predavao je tjelesnu i zdravstvenu kulturu, a ta činjenica utjecala je i na njegovo slobodno vrijeme i cijeli život. Otkrio sam i još jednu njegovu stranu , a to je da izrađuje različite oblike iz drveta u slobodno vrijeme i da mu je to hobi. Svoju kreativnost izriče izrezivanjem različitih figura ponajprije ljudskog tijela, a onda i životinja te u zadnje vrijeme okušao se i u sakralnim temama u izradi križeva i to kako kaže sasvim slučajno. U izradi istih skulptura ideal mu je uvijek pokret i oblik tijela. Kako mi sam reče najviše voli kada uzme nož i počne izrezivati drvo. Tada ideje same počnu dolaziti.Tijekom razgovora s njim uočio sam i njegovu skromnost, jer ne želi nikakvu promidžbu. Nestaju li iz naših škola ljudi kreativci i skloni umjetnosti, oduvijek sam se pitao ili su možda zaboravljeni u bespućima hrvatskog školstva?

M.Nj.