Sinoć je službu muke Gospodnje na Veliki petak u gospićkoj katedrali predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s biskupom u miru Milom Bogovićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grguriće, župnikom Mariom Vazgečem i đakonom Brunom Lovakovićem.

Biskup je u propovijedi naglasio da su na ovaj dan, Veliki petak, ljudi osudili na smrt Sina Božjega i to na najokrutniju vrstu smrti koju su izmislili: smrt na križu! Evanđelisti su govorili „ Križ je bio sastavljen od dva elementa: jedne uspravne grede, redovito ukopane u zemlju čim su osuđenika odlučili raspeti i jedne vodoravne grede, nešto kraće od vertikalne, koju je osuđenik morao nositi na mjesto svog stratišta. Tako je i Isus nosio tu vodoravnu gredu koja nije bila nimalo laka. Pri razapinjanju, najprije su osuđenika vezali ili čavlima pribili na horizontalnu gredu. Zatim su ga podizali na onu vertikalnu na kojoj je bilo udubljeno mjesto za horizontalnu gredu. Osuđenik je polako umirao u bolima gušeći se pri punoj svijesti. Nekada su vojnici, onima koji su visjeli na križu, razbijali kosti na nogama ili ih kopljem proboli da bi ubrzali njihovu smrt. Uz sve ovo, osuđenika su, prije samog razapinjanja, zlostavljali najrazličitijim poniženjima, izrugivanjima, ismijavanjima i nastavili sve vrijeme dok je visio na križu. Bilo je to kao opomena svima koji bi se usudili suprotstaviti vlastima ili učiniti kakvo kriminalno djelo, svjedočanstva su iz onih vremena.

Biblija kaže da je Isus teškom mukom dospio do mjesta razapinjanja. O razapinjanju evanđelisti govore u nekoliko riječi. Daleko više govore o daljnjim izrugivanjima koja se nastavljaju dok Isus visi na križu. To izrugivanje je uistinu, demonsko. Napominju još neke detalje: kockom dijele Isusove haljine, spominju natpis koji je stavljen na križ kao razlog osude te da su uz njega razapeli još dvojicu kriminalaca. Za života je Isus bio izrugivan kao „prijatelj carinika i grješnika“, a evo sada i umire u njihovom društvu. Evanđelisti, napose Marko, žele istaknuti Isusovu potpunu ostavljenost i samoću u njegovoj muci i smrti. Nema blizu nikoga od svojih prijatelja. Križ mu pomaže nositi jedan neznanac i to stoga, jer su ga prisilili.

Biskup Zdenko Križić sinoć je pojasnio da mi iz evanđeoskog izvješća jasno vidimo je istina baš suprotna te nastavlja:

-U trenucima patnje Bog je vjerniku najbliži, samo što zbog patnje to ne može odmah osjetiti. Koliko puta se i sami, u nekim svojim patnjama, uvjerimo kako nas je Bog napustio, a tek puno kasnije, kada patnja prođe, otkrijemo da smo imali krivo. Ovakva iskustva proživljavali su mnogi Božji ljudi.
Isus je, kako izvješćuje sveti Luka, pred samu smrt smireno rekao: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj’. U svom pouzdanju u Oca, Isus je bio siguran da nije ostavljen, ali njegova ljudska osjetila to nisu mogla primijetiti. Isusovi neprijatelji, razapinjući Isusa, bili su uvjereni da su ispravno postupili, jer likvidirali su jednoga koji se lažno proklamirao kao Mesija. Imaju za to i dokaze: u Bibliji se na mnogo mjesta nalazi tvrdnja da Bog pravednika u nevolji ne ostavlja nego ga spašava. Ako Bog sada Isusa ne spašava, onda je to dokaz da on ne spada u pravednike. Tako razmišljaju njegovi protivnici. A zato, nalaze još dodatnih dokaza: kakav je on Mesija kad ne može sići s križa, kad nije u stanju spasiti sebe, a tobože, spašavao bi druge? Pored toga ne može učiniti nikakvo čudo: ne može čak pogoditi niti tko ga udara. Tako je križ njima dokaz Isusove lažnosti. Zato ga ismijavaju svi: vojnici, svećenici, pismoznanci, prolaznici, pa čak i jedan od raspetih na križu.
Oko križa je veliki promet i velika vika. Iz Isusovih usta, prema Mateju i Marku, izlaze dva povika ili vapaja: vapaj napuštenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“, te vapaj u času smrti: „Isus povika jakim glasom i izdahnu“. U svom vapaju Bogu Isus ne traži nikakvu osvetu, nikakvu pravdu, nego samo Očevu blizinu. Isus je uzor kršćanskog mučeništva. Sva glavna obilježja njegovog života dolaze još jače do izražaja na križu. To se posebno vidi u izvješću evanđelista Luke. Tu je, prije svega, Isusova nevinost koju prepoznaje i potvrđuje i sam razbojnik na križu, a poslije smrti Isusov identitet prepoznaje jedan stotnik i drugi rimski stražari koji su bili pod križem.
Istaknuto je kako Isus, koji je cijeli život posvetio tražeći grješnike i one odbačene, sada među njima i umire. On, koji je toliko insistirao na opraštanju, nenasilju i ljubavi prema neprijateljima, sada s križa ne samo da ne zaziva nikakvo nasilje nego oprašta i ispričava one koji su ga osudili i razapeli. Isus koji nikada nije bio zabrinut za sebe nego samo za Oca i ljude, sada se na križu opire svakoj napasti spašavanja samoga sebe, ali zato spašava raskajanog razbojnika koji postaje prvi stanovnik raja. Isus do zadnjeg vapaja ostaje povezan s Ocem u vršenju njegove volje i zato njegovi vapaji nisu završili u prazno. Na te Isusove vapaje Bog nije ostao u šutnji: odgovara s mnogim izvanrednim znakovima zbog kojih su neki pogani učinili ispovijest vjere.“
Propovjednik je na kraju, sve koji su ga slušali i pratili putem Facebooka i YouTubea, još jednom upozorio da je Križ objava Isusovog božanstva. I mi pred križem prepoznajemo Božju ljubav prema nama i zato mu iskazujemo poklonstvo: Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio. Amen!

R. M.