U svom, nazovimo ga radnom životu napisao sam zasigurno milijune slova i nebrojeno loših i dobrih rečenica, od kojih sam neke izbrisao već drugi dan od objavljivanja a neke su mi ostale voljom uma ili nečega stvorenog od samog sebe, zakopane u duši. Okrećući se oko sebe, u neizbježnim susretima sa ljudima ne mogu se, a i ne želim oteti dojmu da, koliko je god lijepo živijeti i ubirati blagodati sreće i veselja suđeno je da gledam, vidim, i osjećam ružnu, izopačenu i pokvarenu  stvarnost koja je dio života svakoga od nas. U mnoštvu tih grubih, lažnih i licemjernih „slika“ obraduje me, iako rijetko, pojava, da ipak unatoč brojnim lažnjacima, postoje i oni koji su stvarni, obični ljudi koji žive isti stvaran život kao i ja i Vi.

Održati obećanje, ispuniti danu riječ danas je tražena moralna kategorija. Političari tu istu riječ odmaknuvši je od razuma, stanjiše na njezinu najužu izvanjsku protegu: na puko obećanje puku. No, izreka »dao sam riječ« privilegirana je za čovjeka. Nekad je taj isti puk socijalnu komunikaciju koja je jamčila stabilnost i značenje međusobnog povjerenja sažimao u poznatoj rečenici  »Čovjeka se drži za riječ, a bika za rogove«, tada se znalo da je i pismeno fiksirana riječ — riječ, a znalo se i tko je bik. A danas? Danas ostajemo u čudu kada netko izvrši svoje obećanje. Danas je riječ bačena na smetlište. Dan je nepremostiv odmak od riječi do djela, a trošenje potrošenih riječi pretvara mogućnost djela u nedjelo.
Ako nam se čini da je društvena zbilja pretvorena u sajamsko nadglasavanje i nadmudrivanje, ne zaboravimo da na pravom stočnom sajmu — svaka mu čast! — još među ljudima vrijedi stisak ruke i — dana riječ.

Ne želim ulaziti u ono što je bilo, „što se iza brda valja“, želim tek zapisati da sam ugodno iznenađen činjenicom da pojedini ljudi drže do svoje riječi, da nisu Tutankamoni, stilisti uobraženosti ili ocrtane fufice koje žive po principu autobusne karte… Spomenut ću, primjera radi, kako se puno toga može, ako se hoće i kad ego nije jači ispred same osobe, učiniti da puno toga djeluje normalno i da su sve strane, recimo zadovoljne i ispunjenom jednom dozom povjerenja i uzajamnog uvažavanja. Novi načelnik PU Ličko senjske Ante Podnar, kojemu, istina je , mnogi sada ulizuju skute, prošao je itekakve „tulume“ dok je sjeo u fotelju načelnika Policijske uprave i preuzeo itekako odgovoran i obvezujući posao. Koliko je toga iza njega ostalo, na ovaj ili onaj način, ne želim ulaziti, no ipak želim napisati, javno reći, da je čovijek u ovih pa skoro mjesec dana pokazao dostojnost svojih obećanja i korektnosti prema poslu kojega obavlja. Osjećam se vrijedan poštovanja kad jedan načelnik cijeni i uvažava posao kojim se bavim, kada na profesionalnom nivou obavlja komunikaciju sa nama novinarima i kada njegov mobitel i ured nisu zaključani i nedostupni  i povlašteni samo onima koji njemu nešto znače i koji su, ajmo reći „Bogom ili politikom dani“. Svojim nastupom prema sredstvima javnog priopćavanja Ante Podnar potvrdio je, bar za sada, da policija u pravom smislu riječi napokon u našoj Županiji postaje javni servis za građane, i da više nebi trebala biti poligon ismijavanja, zakulisanih radnji i „šuplja frula“ koju svira politička oligarfija. Iako će mnogi ovo shvatiti kao, recimo, podilaženje, želim tek dodati da Podnara poznam službeno, i da djelim mišljenje većine kolega novinara da je i u policijskom sustavu dolaskom Podnara zaživio termin uzajamnog uvažavanja ali, što je i najvažnije, suradnje.

Pravovremena dostupnost informacijama, koje ne kasne za razliku od nekih prijašnjih vremena po nekoliko dana(ili ih uopće nije ni bilo), javni kontakt, novinarske konferencije, dio su onoga čega do sada nije bilo i što nama novinarima posao  uveliko čini lakšim, bez potreba da ispod rukava i preko veza i vezica dolazimo do podataka potrebitih za objavljivanje.  Nadam se, a u to i želim vjerovati, da mi neće više uši parati birtijske priče o zakulisanim igrama unutar policijskog sustava, i da će se svaka „šuga“ moći ismijavati i etiketirati policijske službenike, koji, da ne zaboravimo ipak dio su naše sigurnosti i povjerenja.

Dražen Prša