Promatrajući zbivanja u Ličko senjskom HDZ-u, promatrajući već viđena stanja čovjek ponovno shvati kako je naša politika još uvijek zasićena raznim “u se, na se i poda se” osobama, kojima prosperitet znači jednu tešku latinsku riječ…

Odnos na relaciji Karamarko – Barković, Milinović – župan ličko senjski Jurković…pitanje tko stoji iza čega, tko je kome stranački kolega, prijatelj, a tko neprijatelj, otvara pitanje što se to događa u Ličko senjskom HDZ, ali i neminovno pitanje međuljudskih odnosa pogotovo kada su u njemu političari. Potreba stvaranja i njegovanja političke kulture, moralnih i socijalnih vrijednosti kao da je za neke od njih totalna nepoznanica. Naravno nije lako jer u pitanju je čovjek. Važna tema, toliko puta napisana i pročitana, teoretski savršena, a u praksi nerijetko sušta suprotnost. Tema koja između ostalog pokazuje kakvi smo jedni prema drugima. Istina o čovjeku, koja se proteže kroz povijest i uvijek, i iznova potvrđuje kako nas određuje nemogućnost potpune spoznaje onoga što nas okružuje, kako nama upravlja slučajnost, strah od moćnijeg i moćnika, od sebe samih, strah od neizvjesnosti. Razara nas nemogućnost da utječemo na svoju sudbinu, pa nerijetko ulazimo u opasnu zonu teškog narušavanja nečijeg života i ugleda. Mi se još uvijek prečesto susrećemo s filozofijom “zavadi pa vladaj”, i stavom da su konflikti, stvaranje zbrke i nereda način da se lakše upravlja, vodi. Najgore je što ovaj način upravljanja nije toliko vidljiv, jer se radi o delikatnim načinima, poput forsiranja određenih osoba, podobnih i njenih stavova, kontroliranja protoka informacija i njihovo usmjeravanje samo na određenu grupu, nagrađivanja i stimuliranja prema osobnim simpatijama i afinitetima, a sve zajedno postaje nemoguća misija kada shvatite da se radi o već poznatom scenariju i moćnicima za koje su znanje, stručnost i predanost u potpunosti imaginaran pojam, a veze i poznanstva, politička podobnost njihova životna vodilja. Zahlađenje odnosa, čak i neprijateljstvo među kolegama, očiti je primjer unutar ličkog HDZ-a, svakako ne može biti recept za dobro upravljanje, posebno za upravljanje jednom jakom političkom opcijom . Zašto si sve manje pomažemo, zašto smo sve sebičniji i sve skloniji bezočnim podmetanjima, ne razmišljajući kako naši postupci mogu imati i dalekosežne posljedice za pojedinca, njegovu karijeru, a u konačnici i njegov život. Stvaramo sliku o nekoj osobi, bez provjere činjenica, a vrlo često smisleno i s ciljem. Ukoliko nam netko smeta ili ga se bojimo započinju razne „aktivnosti“ kako bi tu istu osobu maknuli s određene pozicije ili bi se sama maknula, jer više ne može izdržati taj pritisak. Mogu li uistinu sami sebe abolirati od raznoraznih neprihvatljiv društvenih pojava i ponašanja, stalnim pritiskom i utrkom za položajem, kako bi živjeli u skladu s vremenom i društvom koje se ne može okarakterizirati zdravim. Jednim djelom zasigurno možemo, ali nikada se ne trebamo i ne smijemo pomiriti sa spoznajom da na taj način gubimo sami sebe, udaljujemo se od svoje izvornosti. Zar zaista više nije bitno, tko smo, i kakvi smo mi to ljudi ?!

 

Dražen Prša