Svake godine s dolaskom toplijih dana posvuda čujemo priče o srazu zmija i čovjeka. Tako se sasvim neopravdano svaka godina proglašava godinom kada će nas zmije opsjedati do prvih hladnih dana jeseni i zime.
Nakon što je jednog žitelja Lovinca prošloga tjedna ugrizao poskok, opet su počele „lovačke priče“ u čijem su središtu zmije. Možda nije na odmet podsjetiti se kako zmije dolaze u blizinu ljudskih nastamba prvenstveno tražeći hranu i zaklon. Priče o zločestim napadima zmije na čovjeka potpune su izmišljotine. Zmije izbjegavaju velike vrućine i boravak na otvorenome jer se ne znoje, koža im je nepropusna pa ih velika vrućina ubija. U vrtovima najčešće susrećemo bjelicu, potpuno bezopasnu zmiju duljine i do 2 metra. Gotovo je crne boje, dok je trbuh mužjaka žut, a kod ženke prljavo-bijel. Šara poljarica druga je žrtva našega straha i neznanja. Smeđe je boje i znatno je manja od bjelice. Kockasta vodenjača žrtva je svoje boje. Naraste i do 180 cm, smeđe je boje, a česta je žrtva ljudskoga straha i neznanja jer joj se uzduž leđa proteže tamnija šara slična onoj poskokovoj. Od tuda fantastične priče o poskocima duljine skoro 2 metra. Ove tri vrste zmija najčešće susrećemo i potpuno su bezopasne.
U ovo vrijeme poskok će izaći iz svojega uobičajenog areala, na livade. Često se nađe i ispod bala sijena. Ondje je dospio u potrazi za ručkom, miševima i voluharicama. Najbolje ga je ostaviti na miru jer se on više boji ljudi, nego li mi njega. I za kraj podsjetnik: sve su zmije zaštićene zakonom!
L.O.
